Nebojša Terzić: Vrime je da se kaže istina - alkarske šubare krasi umjetna konjska dlaka

Vrime je već da se kaže istina, iako sam i prije dvije godine uputio dopis Viteškom alkarskom društvu, no i dalje se navodi u svim medijima kako alkarske šubare krasi ždralovo perje. A to nije istina! Tek njih par, od alaj-čauša, nekih konjanika i dalje krasi to perje, dok su sve ostale “čupice” na šubarama tih alkara od konjske dlake – dočekao nas je u Grabu, mjestu Cetinske krajine i alkarske povijesti, Nebojša Terzić, s preciznim informacija o jednom dijelu te prelijepe alkarske nošnje.

Radi se o šubarama, alkarskim kapama urešenima perjem, no 52-godišnjak sa stalnom adresom u Splitu, te porijeklom iz Graba, tvrdi kako je na 40 do 50 šubara perjanica napravljena od umjetne konjske dlake.

- Prije 28 godina, na zamolbu vojvode, moj otac Božo te ujaci Ivan i Marinko Ćosić, pa ja i sestra mi Gordana, kao i 12 djelatnika, koliko ih je radilo u našoj četkarskoj radionici u Splitu, započeli smo s ukrašavanjem šubara. Pedesetak smo ih oplemenili novom perjanicom, no kako se u povijesnim spisima ne navodi da mora biti perje ždrala, išlo se na konjsku dlaku.

Odmah smo kontaktirali konjušnice u Lipiku da nam pošalju bijelu dlaku repa, no kada smo započeli s obradom, nisu se perjanice mogle odraditi tom dlakom. Rješenje je bilo u umjetnoj konjskoj dlaci koja se fantastično raširi na šubari, a koje se inače rade od krzna dabra – do u detalja nam je Terzić, potomak poznate četkarske obitelji, otkrio podrijetlo “čupica”, dugih oko 20 centimetara, koje krase alkarske šubare.

Metla, pinel za brijanje...

Osim poziranja uz rijeku Grab, s “čupicom” i konjskom dlakom, pojasnio nam je mnoge tajne tog danas, nažalost, odumrlog zanata.

- I danas, iako je radnja zatvorena ima već deset godina, dvije godine nakon smrti oca Bože, dolaze nam ljudi, pogotovo žene, i traže da im napravimo pravu metlu. Dok stariji muškarci traže pinel za brijanje, koji se radio od dlake jazavca, ili metlu za brodove, koja se pravi od niti morske trave kako bi metla ostala “durabilna” jer je non-stop po brodu mokro.

Imamo vam mi ovdi i niti agave, pa kozju dlaku, ma sve što nam je tribalo za uspješan i poznat obrt koji je u Tolstojevoj ulici djelovao četrdeset godina – pokazuje nam Nebojša prostor u podrumu kuće gdje je do jučer čuvao i strojeve te razne četkarske alate, no sada mu sin Bože i prijatelj mu Josip Bugarin čiste taj prostor uspomene spremajući u kutije.

Uspomena je i rad na alkarskim šubarama, ali i pravljenje četki za topove i minobacače koje je obitelj Terzić radila početkom 1991. godine za hrvatsku vojsku. Puno toga se vezuje upravo za ovu radnju, za obrt oca mu Bože, koji je predsjedavao i Udruženjem obrtnika Splita, te bio čelnik Mjesne zajednice Grab, sve s ciljem poboljšanja i samog obrta, ali i očuvanja zanata. Nažalost, moderna su vremena četkarski zanat izbrisala, no ne i ljubav obitelj Terzić prema Grabu, Cetinskom kraju i Alci.

Pa nek se zna da većinu alkarskih šubara krasi umjetna konjska dlaka, a ne ždralovo perje.

Sandra Barčot
Snimio Božo VUKIČEVIĆ / CROPIX

Sinjski uštipak Kako vas u svakoj kući u cetinskom kraju domaćin pogosti s nadaleko poznatim sinjskim uštipcima, ovaj miris dočekao nas je i u kući Terzićevih na samom ulasku u mjesto Grab. Kuma Duška majstorski je umijesila tijesto, a uštipke nam je ispekla Julija Terzić, 19-godišnja studentica ekonomije, Nebojšina kćerka. Jer stari običaji i tradicija ne smiju nikada biti zaboravljeni.