Cetinjani - elitna konjica mletačke vojske

Povijest Dalmacije tijekom njezine višestoljetne uključenosti u sustav mletačkih prekojadranskih posjeda nemoguće je znanstveno istraživati bez podrobnog uvida u gradivom prebogate pismohrane u Veneciji.

Jednako se to odnosi na dalmatinske obalne i otočne komune od Zadra do Hvara koje su pod mletačkom upravom opstojale u neprekinutom kontinuitetu od početka 15. stoljeća do trajnog silaska Serenissime s povijesne pozornice 1797. godine, kao i na gradove i područja koji su Mlečanima pripali nakon Kandijskoga i Morejskoga rata u 17. stoljeću, te nakon tzv. Drugoga morejskog rata početkom 18. stoljeća.

Okosnica kopnene armade

Grad Sinj i njegovo šire područje dospijevaju pod mletačku vlast relativno kasno – koncem 17. stoljeća, ali gradivo koje pohranjuje središnja državna pismohrana u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia) sadrži brojne podatke koji se, osim za 18. stoljeće, odnose i na ranija razdoblja prošlosti Sinja i Cetinske krajine.

Jedan od arhivskih fondova u kojemu su sadržani brojni podaci o djelovanju i ulozi časnika i vojnika zavičajem sa šireg područja istočnoga Jadrana u mletačkoj vojsci u ranome novom vijeku, ponajprije u 18. stoljeću, naziva se Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli. Riječ je o državnoj ustanovi zaduženoj za novačenje i nadzor nad mletačkom kopnenom vojskom, sastavni dio koje su bili prekomorski pješaci (Fanti oltramarini) i laka konjica (Cavalleria Croati, Croati a cavalllo).

Ustrojene u pukovnije, a unutar pukovnija u satnije (compagnia), te će vojne snage činiti okosnicu mletačkoga obrambenog sustava u posljednjem stoljeću opstojanja Kraljice mora. Iako je sastav njihova ljudstva bio šarolik (prisutni su i vojnici s nemletačkog državnog područja), prevladavali su Hrvati, ponajprije zavičajem iz vodećih dalmatinskih i bokeljskih gradova (Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Kotora) te iz njihove neposredne kopnene okolice.

Dosadašnja istraživanja navedene građe zorno pokazuju da su među njima zapaženo mjesto imali i Sinjani, odnosno vojnici zavičajem sa širega područja Cetinske krajine. Zabilježeno ih je oko 80; pretežito potječu iz grada Sinja, a tek u manjem broju dio vojnika kao svoje zavičajno podrijetlo navodi mjesta u gradskoj okolici.

Od Mletaka do Krfa

Vrijedno je također napomenuti da su pretežito popunjavali konjaničke postrojbe, a u manjoj mjeri pješačke. S obzirom na činjenicu da su pukovnije Cavalleria Croati bile financijski skuplje i da ih je bilo manje u odnosu na pješaštvo, ovaj nam podatak govori da su nadležne mletačke vlasti i časničko vodstvo znali prepoznati borbenu vještinu i iskustvo sinjskih vojnika te da su ih osobito cijenili.

Vojnici iz Sinja i s područja Cetinske krajine u navedenim se mletačkim kopnenim snagama spominju kontinuirano tijekom 18. stoljeća. Osobito je zapaženo njihovo pojačano brojčano sudjelovanje u vremenu trajanja posljednjega mletačko-osmanskog rata (1714. – 1718.), ali i u posljednjim godinama opstojanja Republike svetoga Marka kada su – pod pritiskom revolucionarnih događanja u zapadnoj Europi i Napoleonovih ratova – posljednji puta mobilizirane sve raspoložive mletačke vojne snage od Veneta i Istre do grčkoga arhipelaga.

Mjesta djelovanja ovih vojnika bila su uvjetovana vojno-strateškim interesima Mletačke Republike. Pukovnije i satnije u kojima bilježimo Sinjane i Cetinjane opažamo ponajprije duž brojnih gradova i utvrda na mletačkoj terrafermi, nešto manje u gradovima duž istočnoga Jadrana (Zadar, Split, Kotor), a najmanje je njihov spomen zabilježen u udaljenim mletačkim posjedima u Grčkoj.

Njihovi su zapovjednici bili mahom Hrvati, nerijetko odvjetci uglednih dalmatinskih i bokeljskih patricijskih obitelji (Detriko, Nassi, Divnić, Michieli Vitturi, Gregorina, Paskvali i dr.) koje su pokoljenjima davale mletačkoj vojsci najviši časnički kadar.

Prosječna dob 29 godina

Zahvaljujući podrobnije sačuvanim popisima, moguće je pratiti tijek vojne karijere pojedinih vojnika. Neki su pod stijegom svetoga Marka proveli dobar dio života – takav su primjer Sinjanin Vid Bilić, koji se kao konjanik bilježi u golemom vremenskom rasponu od 1717. do 1762. godine, kao i Pavao Radanović, zabilježen u raznim satnijama od 1730. do 1760. godine.

Kada je riječ o prekomorskim pješacima, prosječna dob vojnika iznosila je 29 godina. Najmlađi zabilježeni pješak je Sinjanin Mate Mijalović (18), a najstariji je njegov sugrađanin Jure Cvitković, upisan kada je imao 40 godina. Prosjek godina hrvatskih konjanika veći je i iznosi 34. Ovdje je najmlađi vojnik Pavao Radanović (25), a najstariji je – s čak 53 napunjene godine – Luka Milošević.

Popisivači su katkada bilježili i fizičke značajke vojnika. Sinjani i Cetinjani najčešće su opaženi kao osobe srednjega rasta, u nekoliko je primjera riječ o krupnim i stasitim vojnicima, a samo je u jednome primjeru vojnik opisan kao nizak. Stereotipi prilikom procjene izgleda vojnika prisutni su i pri opisu boje kose. Sinjski i cetinski pješaci i konjanici u najvećem su broju smeđokosi, a samo su u nekoliko primjera zabilježeni i crnokosi.

Naposljetku, kada je riječ o specifičnim obilježjima vojnika, potrebno je ukazati i na opis konja (u primjerima pripadnika konjaničkih jedinica), iskazan oznakom njihove boje. U najvećem broju primjera Sinjani i Cetinjani jahali su dorate; zapaženim su postotkom prisutni i vranci, dočim se sivci i riđani bilježe u malom broju primjera.

Zaključimo kako su arhivska istraživanja spisa mletačkog ureda za kopnenu vojsku zorno pokazala značenje i opseg udjela Hrvata u mletačkim prekomorskim snagama. Među njima zapaženo su mjesto imali Sinjani i Cetinjani, o čemu će u budućnosti posvjedočiti i nove spoznaje temeljene na arhivskome gradivu.

Pismo Senatu nakon bitke: ‘Ranjen sam topovskim zrnom...’ “Javljam prečasnome Senatu sretnu vijest o potpunom uspjehu obrane utvrde Sinj…” Ovim riječima započinje žurna obavijest koju je generalni providur Emo uputio mletačkome Senatu s Campo sotto li Meidani di Clissa dana 16. kolovoza 1715. Izvješće se zasniva na upravo primljenom dopisu providura Sinja Zorzija Balbija, poslanom oko 22 sata, neposredno nakon uspješnog okončanja opsade grada 15. kolovoza. Balbi na prvome mjestu s velikim ushitom naglašava kako je Sinj obranjen nakon što je punih sedam dana i noći bio izložen sustavnim topničkim napadima. Na Veliku Gospu u jutarnjim je satima grad izravno napadnut svim raspoloživim pješačkim i konjičkim postrojbama. Providur Sinja izričito i u više navrata hvali srčanost i požrtvovnost branitelja, a to su ponajprije pripadnici profesionalnih jedinica. Izrijekom se navodi da su brojni časnici i dočasnici smrtno stradali ili su ranjeni te iznosi precizne brojke o ljudskim gubicima branitelja (38 poginulih i 55 ranjenih). Grad je tijekom topničkih napada teško stradao, fortifikacije su sada u izrazito lošem stanju, a većina je civilnih objekata srušena. Nadalje, Balbi apelira da se u Sinj hitno dostavi barut, topovska zrna i drugo oružje. U samoj završnici spisa pisanog užurbano i (prema rukopisu) u povišenom emotivnom raspoloženju, Balbi napominje da je i on sam, među mnogima, bio pogođen topovskim zrnom u glavu.

Sedam stotina branitelja nagrađeno s 330 cekina Obranu Sinja generalni providur Emo bilježi i u pismu od 26. kolovoza 1715. Naglašava kako je tih dana osobno boravio u Sinju, uvjerio se u teško stanje utvrda i ostalih objekata u gradu, te mletačkoj središnjici napominje da ta cijenjena utvrda zavrjeđuje što žurniju pomoć. Svjestan važnosti obrane Sinja i pregnuća branitelja, Emo je – kako ističe – obišao svakog vojnika (osobito ranjenike) i sve ih novčano nagradio. Iz pisma istoga datuma doznajemo kolika je sredstva Emo utrošio nagrađujući branitelje. Taj nam je podatak izrazito važan jer indirektno otkriva da je u obranu grada bilo uključeno oko 700 vojnika. Ponajprije je riječ o profesionalnim postrojbama, a na njihovu je nagradu utrošeno oko 330 cekina. Sinj se spominje i u nekim kasnijim Emovim izvješćima Senatu, ali su – s protokom vremena i premještanjem težišta ratovanja na druge bojišnice – sinjska bitka i obrana Cetinske krajine postale sve manje zastupljene teme providurovih Dispacca. Ipak, istraživanje drugih mletačkih arhivskih fondova iz toga vremena zasigurno će otkriti nova svjedočanstva o junačkoj obrani Sinja u ljeto 1715. godine.

‘Osmanlije topovima razaraju Sinj, spremaju se u veliki juriš...’ Fond Senato ubraja se među najvažnije i najbolje očuvane fondove Državnoga arhiva u Mlecima. Riječ je o jednoj od vodećih ustanova vlasti i uprave u Mletačkoj Republici, a njezin najstariji spomen datira još u 1229. godinu. Može se reći da su ovlasti senatora zadirale u sve sastavnice javnoga života mletačkoga dominija. Spisi koje ovdje ukratko prezentiramo izvješća su, žurne obavijesti (Discpacci) koje su Senatu upućivali aktualni predstavnici mletačke vlasti u Dalmaciji – generalni providuri. Ovaj fond, držimo, jedan je od najvažnijih za proučavanje vojno-političke situacije na širem dalmatinskom bojištu, te tako i na sinjskome području tijekom trajanja rata 1714. – 1718. godine. Za ovu prigodu izdvojili smo žurne obavijesti koje je onodobni generalni providur Dalmacije i Albanije Angelo Emo gotovo svakodnevno upućivao Senatu, a poglavito se odnose na Sinj i opsadu grada 1715. godine. Pisma generalnog providura najčešće su upućivana iz Splita te katkada iz Klisa. Njima su nerijetko kao dopuna pridružena izvješća providura nekih, tada za mletačku strategiju obrane svojih istočnojadranskih posjeda, posebno važnih gradova i utvrda (Knin, Sinj). Neizvjesna, dramatična događanja u kolovozu 1715. godine, providur Emo najavio je u svojim izvješćima već sredinom srpnja, kada izvješćuje Senat o kretanju Osmanlija iz pravca Livna i Kupresa, naglašavajući vrlo razvidnu opasnost da Sinj bude glavnom metom njihova prodora. U žurno odaslanoj obavijesti od 19. srpnja Emo potvrđuje da je prema Sinju dodatno upućeno (kao pojačanje postojećem ljudstvu u utvrdi) još nekoliko stotina vojnika, pripadnika mješovitih postrojbi (Cavalleria Croati, Fanti di nazione, teritorijalne snage, odnosno cernide iz Šibenika, Trogira i Splita). Pet dana potom Sinj je također u prvome planu Emova izvješća. Napomene se posebice odnose na stanje topova i druge vrste naoružanja, te dodaje da je tadašnjemu providuru Sinja Zorziju Balbiju dostavio 1000 cekina za pojačavanje fortifikacija i opskrbu grada. Nadalje, u izvješću napisanom 28. srpnja, Emo izvješćuje o kretanju osmanskih snaga prema Cetini te ističe kako su u svome prodoru neprijateljske snage načinile veliku štetu domicilnome stanovništvu koje se uslijed takvih okolnosti dalo u bijeg. Dramatičnost zbivanja na sinjskome području naglo je porasla tijekom mjeseca kolovoza 1715. godine. U obavijesti Senatu od 12. kolovoza, generalni providur naglašava kako je grad svakodnevno izložen topničkim napadima Osmanlija te posebno ističe pregnuća providura Balbija. Emovoj je obavijesti pridodano i Balbijevo pismo od 6. kolovoza koje sadrži alarmantno upozorenje da Osmanlije velikom vojnom snagom imaju za cilj osvojiti Sinj. Balbi je generalnom providuru Emu uputio i pismo datirano na 8. kolovoza 1715. Međutim, to je pismo prispjelo generalnom providuru tek nakon okončanja bitke te je umetnuto u Emova izvješća s kraja kolovoza. U pismu providur Balbi izvješćuje o početku osmanskih napada na Sinj (stalni topnički napadi), teškoj situaciji za branitelje, gubicima u ljudstvu i materijalnoj šteti (izrijekom navodi da je zapaljen franjevački samostan), ali i – uz sve objektivne okolnosti koje nisu povoljne – naglašava vjeru u konačni uspjeh. Posebno se ističe uloga domaćih harambaša – Ivana Šimića i Antuna Grabovca.