Kad se sada sjetim, baš smo bili u dobrome filmu. Supruga i ja*. Bio je topao proljetni dan kada smo, vodeći se pod ruku, ušetali u poslovnicu... bla, bla, bla... Povratit ću. Proklet je, da odmah prijeđemo na stvar, bio onaj dan kada smo žena i ja kročili u poslovnicu banke i zatražili kredit. U “švicarcima”. Jer, tako su nam rekli tog proljeća te 2006. godine, “švicarci” su totalni hit. Kamata dobra, tečaj još bolji i samo budala ih ne bi odabrala da riješi svoje stambeno pitanje. A da o dvije budale i ne govorimo.
Uglavnom, potpisali smo ugovor na 20 godina. I uzeli nikad lakših 230.000 kuna. U francima. Jer, rekli smo već, samo su budale u to vrijeme uzimale kredite u kunama. Poput našeg obiteljskog prijatelja, budaletine na kvadrat, koji se odlučio baš na takav...
Uglavnom, potpisali smo ugovor na 20 godina. I uzeli nikad lakših 230.000 kuna. U francima. Jer, rekli smo već, samo su budale u to vrijeme uzimale kredite u kunama. Poput našeg obiteljskog prijatelja, budaletine na kvadrat, koji se odlučio baš na takav...