Jurlinovi dvori: prisnost ove drevne sredine zadivila je i Amerikance

Kada smo u proljeće ove godine bili u posjetu Jurlinovim dvorima, ondje smo naišli na grupu Amerikanaca koji su preletjeli 7500 kilometara, iz Kalifornije do Dalmacije, da bi se divili našim starim sredinama i načinu života ljudi i njihovih predaka. Među njima je bio i trgovac John Banuelo iz okolice San Francisca koji nam je rekao:

- Dvanaest dana putujemo prelijepom dalmatinskom obalom i selima okolice. Zadivljen sam prisnošću ove drevne sredine. Toliko da mi se čini da bi ovdje mogao biti moj drugi dom.

Lanjske godine obilježena je 35. godišnjica djelovanja tog seoskog domaćinstva, prvijenca na području Šibensko- kninske županje, a prije dvije godine njegov stari graditeljski sklop uvršten je u kategoriju zaštićenih etno- kulturnih spomenika RH. Računa se da je Jurlinove dvore dosad obišlo više od 50 tisuća gostiju sa svih strana svijeta, a još uvijek dolaze.

Cijeli kompleks kamenih zdanja i prizemnica, s popločanim dvorom, stare kužine i konobe s čuvenim vinom babićem, iznimno je sačuvan, u znatnom obliku onakvim kakav je bio i prije 300 godina, pravi spomenik težaku, kako će reći don Stipe Perkov, koji se stoljećima morao hrvati sa životom i škrtom zemljom "koja čuva svoje blago".

Seosko sjelo na guvnu

- Kako sam od 1970. do 1987. godine bio župnikom župe ovoga kraja (Prhovo) i prebivao na svojem domaćinstvu - priča nam don Stipe - ubrzo smo odlučili krenuti s obnovom naše starine, stopama seoskoga turizma, koji je u nas tada bio tek u začetku.

Njemačka umjetnica Edith Maria Heinze, koja je ovdje u Dragu sredinom sedamdesetih godina došla slučajno, toliko je zavoljela ovaj kraj da je ovdje naumila otvoriti međunarodnu likovnu umjetničku koloniju, a posebno je pomagala obnovu Jurlinovih dvora, nazvanih po don Stipinu djedu Jurliji. Međutim, tadašnje vlasti su joj zabranile rad i ona je morala otići u Italiju, u Tres, gdje je u 60. godini života i umrla.

Obnova kompleksa išla je polagano i temeljito, morao se očuvati doslovce svaki stari kamen.

U to doba počele su i u okolna sela dolaziti grupe turista koje je vodio veliki turistički entuzijast i predstavnik "Atlasa" Marko Baljkas, a to su ipak bila seoska sijela po guvnima i konobama gdje se uz pršut, vino i zvuk harmonike ljeti ostajalo do bijelih zvijezda. Od takvog tipa "derneka“ trebalo je poći dalje, u pravi organizirani ruralni turizam s izvornom ponudom onoga što tamošnja domaćinstva mogu ponuditi. Don Stipe Perkov ima vlastiti maslinik i 1000 loza čuvenoga babića, a jedan vinograd mu je doslovce iza kuće. Ondje smo gledali kako Francuzi iz pokrajine Champagne kušaju i hvale domaći crnjak od 14 gradi.

Dok vino miriši iz bukara, na kominu stare, od dima pocrnjele kužine, u bronzinu se kuha varivo od pšenične krupice ili slanutka, na ulju, s domaćim začinima i pancetom, što se može nazvati i "specijalitetom kuće". Na drugoj strani mijesi se domaći kruh što će zamirisati u kamenoj krušnoj peći. A dok gosti blaguju, nakon što su razgledali sadržaje i pojeli koju suhu smokvu uz domaću rakiju, oglasit će se u blizini, zarevati, don Stipin tovar. Netko je rekao kako je to "najljepša melodija" koja obilježava takvu ruralnu sredinu.

Namjerniku se u takvu okružju naposljetku čini da je uskipjela civilizacija ostala negdje na drugoj strani svijeta. Do koje bi se, kada već mora, najradije vratio baš na seoskome tovaru. Onako kako su to zaista učinile dvije mlade Britanke proteklog ranog proljeća kada su u Dragi zajahale tu ornu životinju i krenule put turističkoga Primoštena.

joško čelar
snimionikša stipaničev/cropix

U selu su živjeli kmetovi Draga, u zaleđu zelenog brda Jelinjaka, središnje je mjesto u nizu od 12 sela Primoštena Burnjeg koje je prije Drugog svjetskog rata brojilo 200 stanovnika, a danas ih je jedva četrdesetak stalnih. S obje strane toga brda, prema Primoštenu i Grebaštici, nazvanog i “plućima grada Šibenika” zbog guste i prostrane borove šume (stradale teško u dva požara), more i glavna prometnica udaljeni su samo šest do sedam kilometara. Ali je život ondje ipak sačuvao svoja obilježja minulih stoljeća. Selo se u prošlosti zvalo Marinčića draga, jer je vlasnik velikih vinograda i maslinika bio veleposjednik iz Šibenika, Marinčić, kojemu su žitelji bili kmetovi. Tak agrarnom reformom Kraljevine Jugoslavije oni su dobili zemlju i gospodarski se osamostalili, nastavljajući živjeti za zemlju i od nje. Mnogi su nakon Drugog svjetskog rata otišli u gradove i u tvornice. Na ognjištima ih je ostajalo sve manje. Danas u selu i okolici, osim Jurlinovih dvora, ima još seoskih domaćinstava što se bave turizmom (“Baćulovi dvori“,“Oaza“), ali glavna je djelatnost vezana za Poljoprivrednu zadrugu Primošten Burni, koja je nastala još davne 1945. godine. Bavi se vinogradarstvom i maslinarstvom (moderna i obnovljena uljara) te proizvodnjom odličnog kiselog kupusa u vlastitu pogonu. Njezin direktor Blaž Jurin po stažu je zasigurno najstariji zadrugar u Hrvatskoj. Na čelu zadruge je gotovo od samoga njezina početka. Kilometar, dva od Drage je mali, prirodni dragulj, Lokva Bojana, koja nikada ne presuši i gdje se u prošlosti, više mjeseci u godini, moglo napajati tisuće ovaca, koza i krava. Njezinom vodom zalijevala su se polja i vinogradi. Temeljito je uređena 1993., kada je postala i rado posjećeno sjenovito izletište. Ali, općina je oko Bojane stala dovlačiti otpad, pa su priroda i okoliš teško narušeni. Danas je stoljetna Bojana posve zapuštena. Velika šteta za jedan inače suh i krševit kraj.

Kako ćete glasati Nađite nas na Facebooku na stranici Nova Dalmacija i dajte lajk, šerajte, napišite komentar ispod reportaže. Svoj SMS pošaljite na broj 666555. Na početku poruke upišite IZBOR, a na kraju osobne podatke (ime i prezime). Cijena SMS-a 3,72 kn s PDV-om.

Služba za korisnike: 01/617-3945, radnim danom od 9 do 13 sati. Organizator usluge: Slobodna Dalmacija d.d., Hrvatske mornarice 4, Split; OIB: 35075764438. Tehnička podrška (davatelj usluge): NTH Media d.o.o., Horvaćanska 17a, Zagreb, OIB: 59547672558.