Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar

Povaćali trošarine, ustvari, povećali KLOŠARINE. Buco

Kako poslati komentar

Parangall

Objavljeno 11.05.2013. u 11:59

parangall

OLIVER DRAGOJEVIĆ Tišina mora

Izvođač: OLIVER DRAGOJEVIĆ
Album: Tišina mora (Aquarius)
Ocjena: ****

Oliver je opet snimio izvanserijski album. Što, za reći pravo, i nije neko čudo jer još tamo od albuma “Vrime“ iz ljeta 1995. te njegovih trajnožarećih zgoditaka “Dobar dan“, “Dvaput sam umra“ i “Vrime božje“, njegova je diskografija više no stabilna. Točnije, s albumima koji su u najgorem slučaju dobri, a najčešće - odlični. Opet neka nova svitanja? Baš tako premda je Oliverov novi val sazdan i od stare vode. Ima tu obilato dalmatinske šansone, štogod prtljage s prethodnih jazzy albuma i tragova još ranijih pop iskustava iz dana suradnje s mlađim autorima poput Dina, Lukyja i Gibe. Nije to isprazno štrapanje, niti talasanje u maštilu, a još manje povratak na staro i prizivanje bolje prošlosti.

“Tišina mora“ još je jedan novi iskorak u zapanjujućoj genezi pjevača koji se, premda je još od “Cesarice“ neupitna ikona i megazvijezda dalmatinske šlageristike, nije zadovoljio cupkanjem u mjestu. Pa ma koliko ono bilo ziheraški komotno i financijski isplativo. Čudi li ikoga da je more opet u naslovu jednog Oliverova albuma ili pjesme? U biografiji Olivera koju sam pod naslovom “Južnjačka utjeha“ objavio 2006. zapisao sam: “Veze s morem zacijelo su od osamdesetih naovamo postale za Olivera jednako opće mjesto, dokumentirano stotinama intervjua, kao i njegove ‘dalmatinske šansone’. Pače, ako je Zdenko Runjić svoj prezir prema putovanju i odlučnost da živi i radi na relaciji Baška Voda–Split iskazao pjesmom “Teško mi je putovati“, Oliver je svoju najveću strast, dakako osim glazbe same, možda programatski gurnuo pod nazivnik albuma “Duša mi je more“...

Očito se ni danas mnogo toga nije promijenilo. Jer, i danas mu je more jednako velika ljubav, tema i strast. “Uzme li se sve pisme šta sam ih u životu piva, vidit će se da su one ili ljubavne ili o moru, a često govore i o jednome i drugome. Uglavnom se sve to svodi na more. Teško mi je to objasnit, ali čini mi se da mi je skoro cili život proša uz ‘radni dan’ koji je noć te - s druge strane - uz gušte vezane uz more“. Kako točno! “Tišina mora“ je vraški dobar album. Istovremeno i klasičan oliverovski komad i svjež. Odluka da se popis autora proširi - pa su uz Tedija Spalata i njegove tri pjesme, tu još Dado Pastuović, Branimir Mihaljević i sam Oliver koji je s tekstopiscem Jakšom Fiamengom za album napisao dva broja - a produkcija, aranžmani i svirački dio prepuste Elvisu Staniću, i te kako se isplatila.

Jer, očito je, nakon što je besprijekorno složio album Josipe Lisac naglasivši temeljne odlike njenog vokala, ali i korigirajući često pretjerane afektacije, Elvis je izvrstan posao uradio i s Oliverom. Prepoznavši ne samo njegove čudesne vokalne sposobnosti koje su odavno opće mjesto već i “prtljagu“ koju je sa sobom donio u studio. Uvodni broj Dade Pastuovića “Moje lipo“ odličan je ulazak u album rasnom dalmatinskom baladom sa sfumatoznom melankoličnom atmosferom koju naglašava Stanićeva harmonika baš sjajno sljubljena s Oliverovim “patiniranim“ vokalom i vješto “podloženim“ sintetskim gudačima. “Je l’ mi suđeno“ - prva albumska skladba Tedija Spalata s tekstom Jakše Fiamenga - dalmatinska je šansona od one “fele“ koja je nekad na Prokurativama na noge dizala i žiri i publiku, a novinare odvlačila od šanka “Dva pendreka“. Aranžman s gitarskim sitnovezom - koji se poput crvene niti provlači cijelom skladbom - i opet zgodno fudranim sintetskim gudačima, djelo su Elvisa Stanića koji je - uzgred - odsvirao sve instrumente.

I “Konfidenca“ koja slijedi za njom Tedijeva je (tekst je napisala Olja Savičević-Ivančević). Jedan od ključnih brojeva albuma - koji je kao unplugged bonus uvršten i na sam njegov kraj - aranžiran je uz mrvu diskretnih latino stilizacije i jazzy gitaru s napolitanskom mandolinom i lucidno umetnutom dionicom flughorne. Sporovozna tema nesumnjivo je novi Oliveriov “klasik“; skladba sjajne atmosfere i raskošne melodije uz Oliverovu izvedbu emocionalne “rašpe“ i prepoznatljivih te odavno patentiranih “fjoreta“. “Do kraja vrimena“ Branimira Mihaljevića vrsna je laganica s naglašenim klavirom i čarobnim refrenom. Saksofonski solo Dražena Bogdanovića, Stanićev klavir i aranžman skladbu izmještaju u prostor suvremenog dalmatinskog popa. Uzgred rečeno, uz pedal-steel i još malo praskavih gitara svakako bi prošla i kao odlična country balada.

I još jedna Tedijeva skladba apsolutni je zgoditak “restaurirane“ dalmatinske šansone na Oliverov način. “Pridaj se“, najkraće rečeno, sjajna je balada za “iza ponoći“, upečatljivog gitarskog rada (s mrvu claptonovskih unplugged manirizama), bogatih sintetskih gudača, prilježućih wonderovskih “umetaka“ dionicama usne harmonike (koju je također odsvirao Stanić) i više no zavodljiva refrena. “U mom zagrljaju“ (ponovo broj Branimira Mihaljevića i Faye) ima zgodan gitarski uvod latino kroja, koji iznad razigranih udaraljki uvodi u skladbu nešto bržeg tempa i razlomljenih ritmičkih obrazaca s netipičnom no efektnom melodijom.

Ne samo zvog sveprisutne akustične “latinizirane“ gitare skladba je blizak duhovni srodnik Stingovoj “Fragile“. Naravno, na Oliverov način. “Zadnju kartu“ potpisuju sam Oliver i tekstopisac Fiamengo. Skladba je posve drukčija od ostatka albuma, s električnom gitarom koja resko akcentira broj te s modificiranim reggae stilizacijama. U kontekstu albuma pak dobro funkcionira kao osvježavajući umetak u dominantnu smirujuće meditativnu atmosferu. Prvi dio skladbe i refren vješto su “zaklamani“ u cjelinu mandolinom koja uvodi u širokopojasni pop-rock refren s razigranom gitarom postavljenom na tragu jecajućeg bluesy rukopisa Garyja Moorea. “Znan joj tilo“ i “S tobon jubavi“ potpisuje Arne Politeo i donosi ulazak u eksplicitnije pop vode, odnosno u nišu suvremenog popa. U potonjoj skladbi Stanić se odlučio za neočekivane jangle-pop gitare što ju još više vadi iz konteksta dalmatinske šlageristike.

Poseban dobitak su joj pozadinski vokali zbora “Izvor“ te saksofonski solo Dražena Bogdanovića kao idealni partneri Oliveru u samoj uznositoj završnici teme. Naslovna tema “Tišina mora“ još jedan je komad s autorskim potpisom Olivera i Fiamenga te idealan “službeni“ završetak albuma. Klavirska balada sa saksofonskim naglascima Bogdanovića i magličastom jazzy atmosferom izniman je komad izvanvremenske dalmatinske šansone (koju su zajedno u sedamdesetima formatirali Oliver i Zdenko Runjić) te neupitni novi prinos ionako bogatom popisu Oliverovih klasika. A znajući kako se Oliver raspisao, bit će toga zacijelo još!

zlatko gall