Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

SDP-ov ministar Splićanin se sastao u Splitu sa SDP-ovim gradonačelnikom Splićaninom kako bi razgovarali o razvojnim projektima Splita?! I.K.

Detalji o usluzi >

Parangall

Objavljeno 11.03.2013. u 09:30

GIBONNI 20th Century Man

Izvođač: GIBONNI
Album: 20th Century Man (Dallas Records)
Ocjena:  ****

Dugo ga se čekalo, no ovih dana će konačno i on van. Gibonnijev novi album “20th Century Man”, koji nakon mađarske i slovačke premijere za hrvatsko i slovensko tržište koncem mjeseca objavljuje i Dallas, prvi je njegov album namijenjen (istočno)europskom tržištu i otpjevan na engleskom. Nije riječ - kako se moglo pretpostaviti – o kompilaciji najvećih uspjeha u engleskom prijevodu, već o posve novom materijalu i samosvojnom projektu koji, od početka do kraja, ima zaokruženu autorsku (s osam novih skladbi i dva “covera” ranijih Gibinih tema) te izvođaču priču.

U londonski Abbey Road, gdje su mahom nastale nove snimke, Gibo je ušao s već provjerenom i standardnom ekipom suradnika. Naravno, tu su dva neizbježna Marka – violinist i multiinstrumentalist Ramljak te basist Reljanović – zatim klavijaturist Maasey Kovačić, bubnjar Brane Gazdik, znan po suradnji s Elvisom Stanićem, i gitarist Miro Lesić. Popis glazbenika uključenih na projekt tu ne završava jer svoj trag na “20th Century Man” ostavila je i moćna gomila engleskih najamnika - zborista te gudača i puhača... Ovi potonji su, recimo, na Gibin session “uletjeli” ravno sa snimanja soundtracka za nastavak tolkienovskog serijala iz susjednog studija u Abbey Roadu.

‘Novi zvuk’

Album je producirao Andy Wright, producent s golemim iskustvom koji je, uzgred, potpisao produkciju i na albumima Eurythmicsa, Simple Red, Simple Mindsa, Annie Lennox, Jeffa Becka... Dok su dogovarali tada još upitnu suradnju, Gibonni i Wright su zajedno “pročešljali” sve dosadašnje Gibine studijske i koncertne snimke te se usuglasili da bi “novi zvuk”, ali s još naglašenijom “organskom produkcijom”, trebalo potražiti na tragu koncertnog albuma “Acoustic/Electric”. Spomenuti projekt je stoga, recimo to tako, najbliži novom Gibinom izdanju iako su i tu razlike poprilične.

Očito je to već u skladbi “Hey Crow”, uvodnom broju novog albuma koji je i svojevrsno pismo o namjerama. Violinski uvod – tako tipičan za Gibonnija i njegova “sidemana” Marka Ramljaka – ovaj put podebljan je neupitno “rockerskijim” gitarama, a ima istodobno i “keltsku” i orijentalizirajuću notu na tragu znanog “Kashmira” Led Zeppelina. Vokal? Tipični Gibonnijevi manirizmi, no sada s tekstom na engleskom koji – za mnoge iznenađujuće – sasvim pristojno zvuči.

Gibonni, koji je sam i pisao tekst (dakle, riječ je o izvornom, a ne engleskom prijevodu teksta napisanog na hrvatskome) mjesecima je brusio englesku izvedbu, što se i te kako dobro čuje. Gibo naime zvuči kao stranac koji sasvim fino pjeva na engleskome bez amerikanizirajućih “rockerskih” afektacija i teškog naglaska koji, tako često, iritiraju uho u izvedbama neengleskih izvođača. Sama skladba ima potencijal radijskog hita i koncertnog standarda sa, za Gibu očekivanom, dramaturgijom naizmjeničnih laganijih i eksplozivnijih dionica.

Vrsna klasična laganica “Hide The Mirror” također počinje komorno naglašenim retro klavijaturama – koje su i obilježje cijelog albuma – s efektnim gitarskim naglascima i još upečatljivijim Ramljakovim violinskim distorziranim solom (s wah pedalom).

“Broken Finger” je sjajna nova verzija “Vesala na vodi” – jedne od najboljih skladbi s “Tolerance” – koja je dobila “organski” producentsko-aranžerski tretman s naglašenijim klavijaturama (klavirom) i jecajućom violinom, posve lišena “coldplayovske” zvučne slike izvornika i indie gitara.

“My Cloud” je nova grand-balada s bogatim slojem orgulja (hammond, naravno, na kojemu je inzistirao producent Andy Wright); rock laganica s diskretnim soul/rhythm and blues začinom i himničkim refrenom. U egzekuciji netipična za Gibu – jer svikli smo ove teme čuti u baroknijem aranžmanu – no u konačnici veoma efektna u svojoj jednostavnosti. Dodatak gospel zbora na kraju, jedini ustupak “cifranju”, pun je pogodak.

Naslovna skladba “20th Century Man” programatski je broj koji se i na razini teksta, i AOR-om a la Bob Seger, Gibonni “deklarira” svojoj novoj europskoj publici. Praskavi rock s okusom osamdesetih – uključujući i tretman reskih gitara i, posebice, retro novovalnih klavijatura imat će svakako svoje mjesto na novoj koncertnoj set-listi.

“Kids In Uniform” već je testirana na nekim manjim inozemnim svirkama i očito skladba s velikim komercijalnim potencijalom. Ramljakova violina i klavir daju joj glavni glazbeni začin, a sama tema, iako broj bez i jednog sola odrađen u “grooveu”, nosi u refrenu himnički naboj naglašen pri kraju skladbe dječjim zborom. Drama se dijelom postiže samim tekstom, a dijelom pak konstrukcijom skladbe koja ima nešto i od zeppelinovske dramaturgije - ponovo s primislima na “Kashmire” - “križane” sa starim i pouzdanim Gibinim receptima.

“My Brother Cain” po osobnom je sudu najbolji broj albuma. Akustična gitara i klavijature uvode u nježnu lirsku temu, novi zgoditak Gibonnijeva autorskog rukopisa, koja postupno prerasta u moćan, emocionalno nabrijan, broj veoma blizak – pazi sad! - boljim radovima Roxy Music i Ferryja u osamdesetima. Ništa čudno zna li se za glazbena nagnuća producenta Andyja Wrighta čiji je glazbeni ukus i producentski stil, rekoh, formiran u osamdesetima.

“She Said” je još jedna klasična rock balada s klavirom u prvom planu; broj s mnogo starih Gibinih autorskih manirizama (što, naravno nije hendikep, već prednost), no u novom minimalističkom ruhu “rocka-za-ugodno-starenje”. I opet – sjajan refren koji na prvu ulazi u uho te zgodne aranžerske inovacije (beatlesovske “infekcije” uz pouke Georgea Martina).

Skladba “Žeđam” – sada “Nothing Changes” – zanimljivo je prerađena i prevedena s indie-stila “Tolerance” na AOR-izdanje. Zgodna rješenja živih puhača (s pomislima na Beatlese i Georgea Martina, što je i normalno kad se već snima u Abbey Road studijima), posve drukčiji tretman gitara koje su u drugom planu u odnosu na klavir (onaj isti na kojem je svojedobno svirao i Paul McCartney), puhače i violinu.

Album završava još jednim žešćim “rockerskijim” classic-rock brojem srodnim materijalu Boba Segera. Tema koja može Gibonniju na koncertima donijeti “standing ovation” vremešnije rockerske publike, a možda i naklonost bikera i truckera, u viziji Andyja Wrighta dobila je upečatljive puhače i dojmljiv ženski (crnački, naravno) vokal.

Zarobljeni u osamdesetima

Konačna ocjena? Više no solidna za album uspješne “tranzicije” prema AOR-u kojim Gibo, zacijelo s pravom, računa da bi mogao biti njegova “cup of tea” na istočnoeuropskom tržištu. Izbor Andyja Wrighta kao producenta u tom je kontekstu apsolutno pogođen jer riječ je o čovjeku koji i te kako dobro znade glazbeni ukus publike kojoj se Gibo obraća.

Publike “zarobljene u osamdesetima” koje – valja podsjetiti – nisu samo godine post-punka, novoromantičarskog humpa-cumpanja, synth popa i hard corea, već i “formatiranja” zvuka “classic rocka” u kojem su se našle natruhe šezdesetih, pub rocka i prog rocka sedamdesetih te “novog senzibiliteta” desetljeća. A ono je, pored ostaloga, s AOR izvođačima poput Segera, ali i Huey Lewisa i retro-rock atrakcijama poput Lennyja Kravitza – osim u zabranu heavy metala i njegovih nebrojenih žanrovskih grana – dokidalo mrcvareća gitarska sola u korist melodije .

“20th Century Man” je, kako ga god mjerili, smion album. Ne zbog nekog čudesno inovativnoga glazbenog eksperimenta, već zbog odluke da se, makar i stilskim kretanjem unatrag, izađe iz utabane staze. A njome je, nemojmo se lagati, Gibonni mogao cupkati barem još deset godina, rutinirano štancajući hit-albume po starim šprancama, računajući na barem četiri-pet radiofonijskih haračlija i megauspješnica te na uvijek rasprodane turneje i lukrativne “evente” za potkožene sponzore.

Kris Kristofferson je u antologijskoj “Me And Bobby McGee”, lucidno ustvrdio da sloboda dolazi kad više nemaš što (u životu) izgubiti. Sa Gibom je, naravno, druga priča. Jer, za razliku od svih onih koji su “slobodu” izlaska u “bijeli svijet” dobili, ajmo biti pošteni, suštinski luzerskim pozicijama i statusom marginalaca na domovinskom tlu, on je u svoju uložio daleko mnogo više od keša potrebnog za snimanja u studijima Abbey Road.

Prvenstveno vlastiti autorski i izvođački ego te golem rejting megazvijezde domaćih prostora. Oba, naime, mogu biti ozbiljno ugrožena, a znajući za omiljenu domaću disciplinu pljuvanja u dalj i ismijana možebitnim europskim neuspjehom.

Stoga, baš kao i kad je riječ o Oliveru koji je smiono i bez komercijalnog predumišljaja zakoračio u svoja jazzy “nova svitanja”, i pred Gibonnijem koji je umjesto zicera na domaćem prostoru izabrao avanturu pod “tuđim nebom” – bez razmišljanja skidam i šešir i kapu.

ZLATKO GALL