Ne znam zašto, ali biva mi malo neugodno kada hrvatski pisci, performeri, glumci, na kreativan način protiv nečega prosvjeduju. Općenito, sav taj njihov beskonfliktni angažman o kojemu će zatim, kao o nečemu vrlo mudrom i inspirativnom, pisati njima slične stuhe i spodobe u subvencioniranim fanzinima “za kulturna i društvena pitanja”, ona pitanja što čovjeka sa svih strana spopadaju poput neugodnog svraba, scabiesa, šuge, kontinuirana su demonstracija hrvatskoga kulturnog i političkog kretenizma. Nešto poput dvadesetčetverosatnog programa iz kulture Hrvatske televizije, sve sa Sinišom Labrovićem, koji na koljenima obigrava oko gradskoga poglavarstva, prosvjedujući nešto protiv Milana Bandića, duhovito natakarivši Presvetom Srcu Isusovu gradonačelnikovu glavu, što...