Ovim Smojinim riječima – koje koliko za Split vrijede jednako i za preostalu Dalmaciju, odnosno vrijede univerzalno, a osobito za one krajeve koji uistinu imaju što pokazati kad su u pitanju “crkve, razvaline i stari bovani”, zbog čega namjernici nerijetko propuste bolje upoznati ljude i njihov “realni život” – pridružio se u knjizi “Splitske povijesne iskrice” i splitski publicist Želimir Bašić svojim stavom da grad čine ljudi, ne njegove zidine, ali i da, kad je o Splitu riječ, uglavnom “svi ističu zidine, crkve, hramove, palače”.
Tome pogledu prema naslagama prošlosti ne treba se previše čuditi, jer zbilja ima nečeg magično privlačnoga u povijesnom retrovizoru (uostalom, reče Arsen Dedić, takvim sjajem može sjati samo što je prošlost sad/ što ne može da se vrati/ što je bilo tko zna kad), ali istina je i to da “poruke” iz minulih zemana nismo uvijek i u svemu dobivali samo putem “mrtve prirode”, bovana ili zlatnih kaleža, nego i kroz slike ljudi i njihova “običnog” života – ovdje u Dalmaciji najčešće kroz zabilješke slavnih putopisaca (Alberto Fortis, Charles Yriarte, Ida von Düringsfeld, Francesco Cusani...) ili pak, kasnije, putem “lajf fotografija” istaknutih majstora objektiva.
Ovu Dalmovnicu povukao je za pero upravo jedan takav meštar, čije fotografije na izložbi “Dalmacija – pogled u svijet”, otvorenoj već desetak dana u splitskom Salonu Galić, posjetiteljima kazuju iznimno dojmljivu priču o Dalmatincima i o životu Dalmacije kakav je nekad bio. Preciznije, kakav je bio prije ravno 62 godine.
Riječ je o izložbi velikog francuskog fotografa Marca Ribouda, jednog od zbilja najboljih na svijetu, priređenoj u okviru Festivala “Francuska u Hrvatskoj – rendez-vous”, na kojoj nam je veliki, sad već 92-godišnji, majstor uz 15 fotografija koje su mu donijele svjetsku slavu (među njima je i ona glasovita koja prikazuje pituravanje Eiffelova tornja u Parizu) podastro i cijelu pregršt onih koje “pripovijedaju” Dalmaciju, snimljenih 1953. godine.
Naime, u Split ga je pozvala prijateljica Madeleine Epron (nekad tajnica nobelovca Andre Gidea, a ovdje udana za profesora francuskog jezika Milivoja Denegrija, da bi danas njihov sin Gerard Denegri bio jedna od ključnih osoba Francuskog instituta i na neki način organizator izložbe) inspirirana Dalmacijom i željna da taj “izazov” ovjekovječi i njen već slavni prijatelj Marc, što je, naravno, samo dodalo posebne kolure fotografijama koje je snimio.
Nesumnjivo dobro savjetovan od domaćina – nakon što je điravao Splitom i uporno “”kljocao’ aparatom, a potom “litretava” Trogir i Dubrovnik – zaputio se u dalmatinsku terafermu i dalje, prema Bosni i Hercegovini. Izazovne su foto-lokacije bile Muć, Imotski, Otavice, naselja uz Cetinu, Vrlika…
Ciklusom stvorenim na tom putovanju koje je poduzeo prema turističkom vodiču što mu ga je bila pripremila gospođa Denegri, “uslikao” je pulsiranje prave, autentične Dalmacije i ostavio nam prizore kakvih, uglavnom, više nema, jer su ih prekrili lanjski snijeg, ružmarin i šaš.
Obrazac takvog prizora je na fotografiji – valjda najčešće reproduciranoj kad se radi o Riboudovu dalmatinskom ciklusu – snimljenoj na stočnom sajmu u Vrlici: u kameru gleda jedan umorni gorštak s brčinama Kraljevića Marka, do njega su dvije ovce na uzici koju drži u rukama čini se prerano odrasli dječak, u pozadini seljak s lulom na dugačkom kamišu u ustima i dvije koze za prodaju oko nogu, a sasvim u drugome planu neki ‘”kibicer” zamišljen čeka ishod trgovanja o kojem će ovisiti hoće li se sutra, u gradu, imati od čega kupiti petrolje, sapun i kremenčić za fajercag…
MLADEN KRNIĆ
