Dakle, o čovjeku čiji stvaralački opus uistinu nije moguće predstaviti tek s jednom ili dvije natuknice, jer se nije ni približno dovoljno reklo ako se za Kečkemeta navede da je znanstvenik, ili povjesničar umjetnosti, ili muzeolog, ili književnik; da je kritičar likovnosti, arhitekture, urbanizma...
Slušam i, ako mogu tako reći, blisko mi je sve što doktor Šimunović govori za Kečkemeta – izniman je, veli, i nezamjenjiv njegov doprinos našoj ukupnoj duhovnoj nadgradnji, osobito u Splitu i Dalmaciji; bez njegovih bi radova, analiza, prikaza i studija naša “kulturna slika” u nizu dimenzija bila osiromašena i znatno slabije sagledana; obogaćeni smo njegovim spoznajama i djelima o, primjerice, splitskim spomenicima, povijesnim znamenitostima, urbanističkim rješenjima, o gradskim kvartovima, Marjanu, lučicama, parkovima, muzejima, kazalištima, arhitektonskim uzletima i posrtanjima, važnim ljudima i događajima; uvijek je, potcrtao je dr. Šimunović, hodao uspravno, jer su mu stavovi bili ispravni – ali mene je, dok sam slušao, obuzela i neka čudna zebnja. Sve mi je nekako djelovalo funeralno, komemorativno i, priznajem, pomislio sam da nije možda…
No, srećom, nije bilo to što bi i vi vjerojatno pomislili da ste se, poput mene, u radio-emisiju uključili “iz sredine”, ne znajući što je povod rečenom slovu o Kečkemetu.
A povod je bio njegov devedesti rođendan, odnosno mala prigodna fešta u supetarskoj Galeriji kipara Ivana Rendića, gdje je naš slavljenik nazočio živ i – nadam se da to mogu napisati bez bilo kakve zadrške – zdrav.
Bude li ga zdravlje i dalje služilo, sasvim sigurno će ga – s obzirom na to da je samozatajni radokoličar - znati upotrebiti za dalnje “proširenje” svoje bibliografije, ionako imponzantne do mjere da se pred njom skida šešir. “Proizveo” je do sada preko tisuću znanstvenih i drugih radova, članaka, kritika, vodiča, prikaza i kataloga te napisao i objavio više od pedeset knjiga iznimno širokog sadržajnog spektra – neke zaista kapitalne, poput djela o Ivanu Meštroviću na kojem je radio 40 godina - što ga pozicionira kao autentičnog intelektualca, za razliku od ne baš malobrojnih likova koje javnost, i oni sami sebe, površno i olako svrstava u hrvatski/dalmatinski intelektualni krug, a možda su jedva i pročitali onoliko knjiga koliko je Kečkemet napisao.
U kolikoj bi mjeri “splićanistika” – svojevrsna nepriznata znanost koju je, možda nehotice, artikulirao sam protok vremena – bez Kečkemetova doprinosa u svojim gabaritima i dometima bila skraćena i razvodnjena, može se zaključiti već i iz popisa tek dijela naslova što ih je taj nepotkupljivi svjedok turbulentnog 20. stoljeća posvetio i ljepotama i krastama, sjaju i bijedi, plaču i smijehu, kako bi se to reklo, grada pod Marjanom.
Dakle, “Grad za čovjeka”, “Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu”, “Vicko Andrić, arhitekt i konzervator”, “Splitsko groblje Sustipan”, “Splitska fontana”, “ Borba za grad”, “ Robert Adam, Dioklecijanova palača i klasicizam”, “Maršal Marmont i Split”, “Ante Bajamonti i Split”, “Židovi u povijesti Splita”, “Split moje mladosti”, “Stari Split” … i “Suton Splita” koji ostavljam, ne bez vraga, za kraj ove liste knjiga od čijih bi duhovnih korica Split mogao izgraditi onaj dragocijeni “obrambeni bedem” kakvim se može podičiti malo koja kulturna (ili kakva god) metropola, ma gdje bila.
Jer, između svih tih Kečkemetovih korica stoji, uza sve drugo, i jedno glasno potsjećanje, nerijetko i u vidu krika, da je Split (i) grad Marulića, Dominisa, Lukačića, Julija Bajamontija, Vidovića, Meštrovića, Tijardovića…
“Kroz 70 godina znanstvenoga rada nastojao sam da znanost ne bude sama sebi svrha već da njome doprinesem rješavanju pojedinih problema u društvu, posebno u pogledu kulturnih i urbanističkih pitanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Splita u kojemu sam živio i djelovao” – kazao je o sebi Kečkemet u jednom zapisu iz Bobovišća na Braču, gdje još uvijek zdušno radi.
Lišen svake ideologiziranosti, nedodirnut strankama, oboružan samo nevjerojatnom akribijom i strašću znanstvenika, željan najboljeg za Split, za Dalmaciju… Dobri razlozi da mu i Dalmovnica čestita devedeseti rođendan.
M. Krnić
