Slobodna Dalmacija

Gorčin Pačić

Nedavno je tim riječima Zlatko Dizdarević u svojoj kolumni jednog domaćeg dnevnog lista sasvim sigurno opravdao ulogu dopisnika i svih putopisaca, koji desetljećima svojim tekstovima daju dubinsku oštrinu ljudima, zemljama i događajima koji su danas zahvaljujući internetu, s razine istinskog razumijevanja svedeni na google stereotipe kao trajno iskrivljenu sliku stvari.

Splićanin Gorčin Pačić tri je puta obišao svijet, počevši svoja lutanja kao mali od kamare 1954. godine na m/b “Zadar”, pa na parnom remorkeru “Vridni”, potom kao mornar i mehaničar fitter u Njemačkoj i Australiji, da bi možda najviše kilometara napravio u mirovini. Što autobusom, što vlakom, a u knjizi pod nazivom “Letjeti – kako je to lijepo” isključivo zrakoplovom, u svojoj 74. godini nedavno je objavio i svoj četvrti putopis s prošlogodišnjeg putovanja zajedno sa suprugom Lenkom, jednostavno nazvan “Nas dvoje oko svijeta”.

Atipična naslovnica sa zagrljenim supružnicima u Pekingu ispred stabla ljubavi, pravo je otkriće u džungli domaće literarne scene nastanjene tisućama primjeraka ispovijesti starleta, putovanja samoprozvanih književnika i uspješnih poslovnjaka ogrezlih u tranziciji ili kako je veliki Anatolij Kudracjev u predgovoru prve Gorčinove knjige “Moj put oko svijeta” napisao: – Ova knjiga (u vremenu kada se medijski nameću isključivo neposredne zornosti), može biti značajan prilog zaštiti individualne predodžbe kao kreativnog odnosa naspram književnoj riječ.

Fićom u Pariz

- Odmah da se razumijemo. Ja nisam profesionalni pisac i putopisac. Jer profesionalci u tom poslu žive od pisanja, a ja živim da bih putovao i pisao. U meni je od malena neki unutarnji nagon i putovanja su mi strast. Pišem kao običan čovjek i svi koji su dosad pročitali knjige su oduševljeni. Možda me zato ljudi zaustavljaju na ulici i čestitaju mi, jer obični ljudi žele čitati takve knjige i upoznati nove krajeve, i smatram da je dijelom i obaveza nas koji putujemo opisati te krajeve, jer većina ljudi neće nikada putovati tako daleko.

Letimičan pregled kroza sve četiri knjige trasira put ovog zanesenjaka, od Sredozemlja, Indije, Pacifika do Australije, Kine i Japana, s poglavljima poput: Monsun, Od Jadrana do Sjevernog mora, Cejlon, Panama, jedno se poglavlje barem imenom čini nevjerojatnim - U Pariz sa fićom...

- Nakon povratka iz Australije, nas dvojica smo mojim fićom, krajem 1967. godine krenuli na put od 2000 kilometara, jer sam radeći u turizmu htio naučiti i francuski jezik. Tražeći bocu coca-cole za kušat, prvo smo se izgubili, a onda smo išekavali fiću od napadale kiše s dvjema ribljim konzervama.. E, to je bilo putovanje. Smatram da je bogatstvo i ljepota vidjeti i upoznati ovu našu planetu. Ono prirodno, ali i ono ljudskim rukama stvoreno.

Nijagarini slapovi, otoci usred oceana poput Tahitija, egipatske piramide, Sydney Harbor Bridge, samo su neki od najpoznatijih. Pa onda u Bombayu u jednoj ulici 100 tisuća ljudi. Nevjerojatan prizor! Mi možemo fantazirati o nekim drugim planetama, ali mislim da ovako lijepe kao što je naša, nadaleko nema. Osim što je kao mladić oplovio svijet, ostala putovanja, pa i knjige iza njih Gorčin je napisao u mirovini, pa se postavlja pitanje - s obzirom na sveopće (ne)prilike, kako umirovljenik može izdati knjigu.

- Problem je uvijek taj vražji novac. Ali bez obzira na to, zadnje pare dajem na putovanje i na knjige. Jer neki ljudi kupuju skupe aute, brodove i grade vikendice, ja to ništa nemam, a opet sam vrlo sretan. Istina, problem je pronaći izdavača. Prve novce od pisanja zaradio sam od druge knjige “Putopisi i priče” čijih je sto primjeraka otkupilo Ministarstvo kulture. Prvu knjigu sam tiskao u 1000 primjeraka, a ostale u 500, jer više novca nisam imao i financijski gledano - u gubitku sam. Ali problem je što ljudi malo čitaju.

Mladima koji vole čitat davao sam po deset kuna ili besplatno, ali me pogodila spoznaja kad mi je mladić od 18 godina odgovorio da nije u životu pročitao nij ednu knjigu, niti će je čitati. To je tragedija! Iako je vidio skoro cijeli svijet, u Gorčinu još postoji onaj žar za novim, želja za novim putovanjima, pa i pisanim tragovima?

Ciklon

- Nisam bio dolje u Južnoj Americi. Argentina, Čile, kao i jug Afrike. Nadam se i vjerujem da ima još vremena za neka putovanja... Još ne znam, treba uštedjeti. To je jedno umijeće, jer lakše je i zaraditi nego uštedjeti. Cijeli život radio sam za prosječne plaće, ali najveći problem je uštedjeti. I od male plaće, svaki dinar štediš. Ali najvažnije je skromno živjeti. Dvadeset godina nisam bio u restoranu. Srećom, moja žena Lenka je dobra žena i pušta me da putujem, pišem i izdajem knjige... - kaže navodeći kako ga je na slinom putovanjima pogodilo najviše - siromaštvo.

- Ljudi su egoisti i pohlepni. Zbog pohlepe čine grozne stvari, pa je i ova kriza nastala zbog pohlepe i upropastila države, milijune obitelji. To siromaštvo me strašno pogađa, jer je puno veliko. A ne možete mu pomoći. Možete mu dati dva dolara, a što sutra. Znao sam rikši dati dolar, ali da me ne vozi, jer sam se užasavao pomisli da ja sjedim, a on trči i vozi me u prikolici. U pola stoljeća putovanja po svijetu u lošem sječanju najviše je ostao ciklon na Atlantiku.

Najveći pisac, pomorac, književnik Joža Horvat, kojega obožavan i za mene je njegova “Besa” jedna do najvažnijih knjiga o putovanjima, jednom prilikom mi je rekao kako sam izvrsno opisao ciklon na Atlantiku. Ali to je bilo užasno iskustvo, vjerovao sam da neću ostati živ. Ali kao i svaki pomorac kada vam prođe nevera, zaboravite je, dođete u luku, i čovjek ide dalje na more. S avionima sam imao dosta sreće, bio sam u Americi tri mjeseca prije napada, slikao sam Twinse (tornjevi World Trade Center), i poslije mi je bilo strašno teško kada sam vidio što se dogodilo...

Želja za putovajnima uhvatila je Gorčina još u mladosti, onda kada mu je Jack London bio idol... Cijeli sam svoj život čitao putopise i feljtone u novinama kojih je nekada bilo. Moji prijatelji su završili fakultete, a ja sam samo fantazirao o putovanjima, ali sam ih i ostvario. Meni je u mladosti Jack London bio idol, i tada sam se zarekao da ću lutati ovim planetom, pa sam na zadnjem putovanju i hodočastio u njegov rodni grad.

Danas pratim na televiziji sve putopisne serije, Gorana Milića, obavezno sve od našeg Stipe Božića, Mladena Šuteja, Jasena Boke.. Ali skoro da ste izdali više putopisnih knjiga nego oni... - A neću reći što mi vrijedi, vrijedi mi svaka ta knjiga. Ako i neće da objave veći broj primjeraka, i neće nitko da investira, ja sam sretan i zadovoljan što sam te knjige izdao i ja sam bogat čovjek, jer tu je cijeli moj život, opisane su strane zemlje, događaji i svaki čovjek koji to pročita je zadovoljan. A to je meni nagrada i što mi treba više?

filip bubalo
snimio: duje klarić / cropix