Ima više dobrih razloga zbog kojih će Dalmovnica u današnjem izdanju na svoj način ugostiti Matka Trebotića, slikara čiji se trag – možda je ipak primjerenije reći pečat - već desetljećima jasno, i sve jasnije, ocrtava na našoj likovnoj, pa i široj društvenoj sceni. A temeljni je razlog svakako to što je Trebotić – rođenjem Bračanin, odrastanjem Splićanin te življenjem Europejac i građanin svijeta – nesumnjivo strastveni i, po mišljenju mnogih, produhovljeni slikar Dalmacije.
Dakle, slikar baš onog jedinstvenog i neponovljivog lokaliteta u svemiru (pa makar ga shvatili samo kao puki “naš isječak” mora i zemlje) koji predstavlja tematski i (ako nije odviše pretenciozno) filozofski okvir ove rubrike u “Slobodnoj”. Ovdje je, k tome, nužno istaknuti da je rečeno Trebotićevo “dalmatinstvo” lako raspoznatljivo bez obzira na to što se na njegovim slikama ne ljuljuškaju trabakuli, ne suše se na tiramolama mornarske majice, a štafelaj ne daje po friškini.
Naprotiv, njegova je estetika posve drukčija: tlocrt crkvice, križ, forum, glagoljsko slovo, kvadrat, trokut, broj… entiteti su koji čine građevni materijal Trebotićeva izričaja, a – kako su zapisali kritičari – pamćenje zavičaja, čitanje arhetipa, mjera koraka i lakta, bokopis i tloris starohrvatske crkvice koja u srednjem vijeku sabire duhovno i nacionalno iskustvo... sve je to skriveno u njegovoj slici koja u fokusu nosi “ideogram na podlozi od svjetlosti”.
A povod svemu je - sad kad smo se o temeljnom razlogu valjda dobro razumjeli - jedan recentni (uobičava se reći) kulturni događaj koji je (i) kod ovdje potpisanog autora stvorio osjećaj da ga u metafiziku toga čina – po klasičnom žanrovskom obrascu, riječ je o otvaranju likovne izložbe – nekom nevidljivom rukom uvlači snaga svojevrsnog prepoznavanja duša u svemiru.
Kronike su, dakle, zabilježile da je u masliniku Meštrovićeva Kašteleta u Splitu Matko Trebotić predstavio javnosti, u okviru aktualnoga Splitskog ljeta, svoju instalaciju pod možda na prvi pogled i neprohodnim imenom - “Iskop i crvena vertikala”.
Iz plitkog zemljanog iskopa s obrisima starohrvatske crkve, s mjesta gdje bi trebao biti oltar uzdiže se prema nebu (željezna) crvena vertikala, a autor potom začinja prizor izlijevanjem boce maslinova ulja u crkvenu apsidu. “Da se stvar zaokruži, još mi je potrebna kiša” – kazao je okupljenima Trebotić – “jer će ona isprat ulje, zalit maslinu i natopit zemlju.” Meni je, veli, zemlja iznimno važna, bitno mi je ovo bezvremeno tlo zavičaja, simbol iskona iz kojeg su uspostavljeni svi moji horizonti rastegnuti nad crkvicama rodnoga Brača, onima čija je ljepota jednako uzbudljiva kao i čudo Šibenske katedrale i pred kojima uistinu ne moraš biti vjernik da bi iz njih crpio životno važne poruke.
A poruka ove crvene vertikale – kazat će i sam Trebotić, uvjeren da njegovoj instalaciji nisu nužna nikakva pomoćna izražajna sredstva – krajnje je izravna i predstavlja moj krik pobune protiv zla ovog svijeta i ovog vremena u kojemu podivljali kapitalizam gazi i zadnje ostatke dostojanstva siromašnih i prezrenih; crvena vertikala je ujedno i poziv na novu revoluciju pravde za, osobito, mlade ljude, za generaciju koja, kako je ovih dana rekao i Papa, možda nikad neće naći posao ni put do ispunjenog života. I tko zna hoće li itko čuti ovaj moj vrisak, ovaj krik za druge, jer ja živim dobro i ne žalim se.
Rješenja ne znam, ja nisam političar, nego umjetnik, ali umjetnost mora reagirati ne bi li potakla druge, one koji u rukama drže moć, da ta rješenja pronađu i ovaj naš svijet učine boljim mjestom za život. Osobno, i dalje ostajem apolitičan kad se radi o dnevno-stranačkim manevrima, ali ne i u pogledu vitalnih društvenih tema poput globalizacije, ekologije ili ljudskih prava.
Nastavljam vjerovati u snagu regionalnog u umjetnosti i siguran sam da umjetnik može biti velik u svjetskim razmjerima samo ako crpi iz lokalnog izvora, ako je svjestan da su sve teme lokalne, a da ih svjetskima može učiniti samo kvaliteta umjetnikova izričaja. Zato je genius loci moje neizmjenjivo polazište: Brač, Dalmacija, otok, Mediteran, starohrvatska crkvica, maslina, kamen, ulje... Da, instalacija u Meštrovićevu masliniku – to je Matko Trebotić, građanski slikar juga.