Sinjanin Jure Župić: Odabrao sam vas stotinu. Kupite mi po jednu kozu

Sjedim sam samcat s upaljenom cigaretom između promrzlih prstiju na autobusnoj stanici u Tromsu, na sjeveru Norveške. Skupio sam se na minus deset Celzijevih stupnjeva, uz vjetar koji led unosi pod kožu sve do kosti. Pred očima mi slika moje troje djece, a u mislima poput tornada promiču pitanja kako sam u životu pogriješio samo zato jer sam želio raditi i radom sebi i obitelji osigurati normalnu egzistenciju. Jer sam u kozarstvo koje sam volio uložio oko sto tisuća eura, a danas sam u dugovima i problemima. Tada mi je sinula ova ideja.

Svima koji nešto znače u Hrvatskoj puna su usta reformi, razvoja, proizvodnje hrane, zaustavljanja iseljavanja...

Evo, ja sam sastavio popis stotinu uglednih osoba u Hrvatskoj i trideset tvrtki i institucija. Neka se na meni dokažu. Pozivam svakoga od njih da mi kupe samo jednu kozu i tako omoguće nabavu do 150 koza i hranu za njih za godinu dana, do prodaje prvih jarića. Ulog ću im vratiti poslije dvije godine. Oni tako neće biti oštećeni, a ja ću sa svojom obitelji ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj. Tražim li puno? Po jednu kozu!? Ja mislim da ne tražim puno.

Tim riječima svoju otužnu hrvatsku priču, koja je, nažalost, češće pravilo nego iznimka, započeo je Jure Župić (43) iz sinjskog naselja Radošića, mladi čovjek sa završenom elektrotehničkom školom, koji je ostavio gitaru u bendu, od čega je imao redovne prihode svirajući na svadbama, i uhvatio se držanja koza, s planovima da radom kod kuće, proizvodeći meso, mlijeko i sir, pošteno zaradi plaću.

– Do 2006. godine svirao sam s prijateljima u bendu. Uspio sam uštedjeti oko sto tisuća kuna. Taj novac odlučio sam uložiti u kozarstvo. U mojem selu su bogomdani uvjeti za tu vrstu stoke. Osnovao sam obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i nabavio trideset koza. Početak je bio odličan, obećavajući. Sve mlijeko otkupljivala mi je i prvih mjeseci uredno plaćala jedna sirana. Ubrzo je počelo zapinjati. Vlasnik sirane mi je pošteno rekao da se pokušam snaći i davati mlijeko nekome drugom jer on ne može naplatiti svoja potraživanja od trgovačkih lanaca.

Kako se redovito koristim računalom i internetom, na web-stranici Ministarstva poljoprivrede vidio sam natječaj za odobravanje sredstava iz IPARD programa, mjera 6., za izgradnju male sirane. Prikupio sam sve dokumente koji su bili navedeni, ispunio obrazac i poslao prijavu. Sve sam uradio sam, bez ičije pomoći. Sredstva su mi odobrena u iznosu od 179.000 kuna te sam s tim novcem uz obiteljsku kuću dogradio oko pedeset metara četvornih za siranu.

Kada sam završio izgradnju 2010. godine, stigli su odgovorni iz Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja i provedenom kontrolom utvrdili da sam obavio sve u skladu sa zaključenim ugovorom te da su sredstva uistinu uložena namjenski. Kako nemam vlastita novca, dižem kredit za opremu sirane kao što su laktofriz, sirarski kotao, rashladni uređaji i drugo. Vjerovao sam tada da sam pri kraju i da još samo trebam pokrenuti posao, ali sam glavom snažno udario u zid birokracije. Ne mogu registrirati siranu.

Najprije su se snebivali kako sam ja to mogao izgraditi siranu a da oni za to ne znaju. Pitali su tko mi je radio dokumentaciju za natječaj na IPARD program. Kada sam im odgovorio da sam sve dokumente pripremio sam i da ne smatram kako je to nešto naročito teško, vrtjeli su glavama.

'Ubila' me birokracija

Iz sinjske gradske uprave su me presjekli tvrdnjom da sirana tu ne može biti zbog Prostornog plana jer je blizu trase zamišljene zapadne cestovne obilaznice Sinja, na 150 do 200 metara. Kažem im da je tih pedesetak kvadrata samo dograđeno uz obiteljsku kuću u čijem prizemlju mi žive roditelji, a na katu moja obitelj. Kuća je izgrađena prema pravovaljanoj građevinskoj dozvoli prije više od trideset godina.

Te moje riječi u sinjskoj gradskoj upravi nisu čuli, kao da sam šaptao gluhima. Daju mi tek obećanja. Mijenjat će se, govorili su, Prostorni plan, pa ću i ja moći riješiti svoj problem.

Vrijeme je prolazilo i ta njihova obećanja učinilo lažnima. Krediti su stigli na naplatu, a posao nije krenuo. Posuđujem novac od prijatelja, plaćam dospjele rate, onda posudim od drugog prijatelja da vrati prvom. I tako u krug.

Vidjevši da od pokretanja sirane nema ništa, prodajem koze, ali ne odustajem. Iz gradske uprave mi sugeriraju da siranu legaliziram primjenom Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata. Prihvaćam sugestiju, ali ubrzo shvaćam da ne mogu preko dva u međuvremenu iskrsla administrativna apsurda. Kažu mi da ne mogu legalizirati tih uz obiteljsku kuću dograđenih pedesetak kvadrata sirane, nego da moram zatražiti legalizaciju cijele kuće jer je dogradnjom i ona postala nelegalna. Tako se troškovi legalizacije penju s kojih desetak na pedeset i više tisuća kuna. A meni stižu kreditne obveze, tonem u dugove, problemi se nižu...

Pri skupljanju papirologije za legalizaciju, iz Hrvatskih voda vele da nikakva sirana na Radošiću ne može raditi, uz obrazloženje da je sirutka otpadna voda i takva bi mogla zagaditi izvor rijeke Jadro budući da je Radošić u četvrtoj zaštitnoj zoni toga izvora. Udaljen 35 kilometara! Kad sam to čuo, okrenuo sam se prema nebu i kazao: "Otvori se, zemljo!" – kazuje nam Župić.

Zemlja se, dakako, nije otvorila jer kušnjama i problemima Jure Župića još se ne nazire kraj. Novu priliku Župić je vidio u novoizgrađenoj sirani "Eko sir Puđa" u Čaporicama.

– Otišao sam kod vlasnika, ispričao detaljno što sam sve prošao i u kakvom sam položaju te ih zamolio da mi pomognu oživjeti, i to kupnjom stada koza i hrane za njih, a ja bih im otplaćivao mlijekom. Prihvatili su moj vapaj, osigurali su mi trideset novih koza, no i sami upadaju u probleme naplate potraživanja te mi nisu mogli osigurati dovoljno hrane za koze. Vidjevši da blagu prijeti glad, a sam nisam imao dovoljno financijskih sredstava, zatražio sam od vlasnika sirane da koze odveze nekome tko ima dovoljno hrane za njih, pa je to i napravljeno – prisjeća se Župić.

Tako je štala Jure Župića na Radošiću ponovno ostala prazna, izbjegnuta je nova moguća šteta, ali je Jure sve dublje tonuo.

– Poslije svega, u jesen prošle godine naprečac sam odlučio otići na rad u Norvešku. Prije toga sam zamolio Ured predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović da mi pomognu i da nekako nađemo rješenje za nabavu koza. Ured predsjednice je zatražio od HBOR-a da se očituje po ovom pitanju i da žurno odgovori. Odgovorili su mi da ne financiraju poduzetnike u problemima.

Posudio novac i otišao

Nakon toga sam posudio deset tisuća kuna i krenuo na put.

Našao sam se u gradu Tromsu, iznad polarnoga kruga. Sjevernije žive samo polarni medvjedi. Znao sam da je u tom gradu biskup hrvatskih korijena pa sam mu pokucao na vrata. Da skratim, pomogao mi je, uspio sam dobiti posao na sklapanju kuhinja kod jednog poslodavca iz Estonije. Dogovorili smo satnicu. Ispalo je da bih imao mjesečna primanja nešto veća od dvadeset tisuća kuna.

S deset tisuća kuna bih mogao preživjeti mjesec, a deset bi mi ostajalo. Prvi mjesec imao sam 180 radnih sati. Vlasnik kaže previše, veli da mi može platiti samo sto. Drugi mjesec mi je davao posla da nisam mogao prijeći sto sati. Tako su mi očekivana primanja prepolovljena. Pokušavao sam pronaći posao kod drugih poslodavaca, ali neuspješno jer je već bila sredina prosinca kada se ide na odmore.

I tako sam ja tu večer sjedio na autobusnoj stanici u Tromsu, sam s mislima na obitelj i stotinama pitanja na koja nisam uspio dati niti jedan suvisli odgovor. Tada mi je sinula ideja da povratkom u Hrvatsku javno pozovem skupinu od stotinjak javnih osoba i tridesetak tvrtki i institucija da mi, svaki od njih, kupnjom jedne koze nabave najmanje sto do najviše sto pedeset koza i potrebnu hranu za njih za prvih godinu dana, do prodaje prvih jarića.

Samo želim raditi

Ne želim da mi se na ovaj poziv jave siromašni radnici, umirovljenici i ostali građani jer znam da bi mi oni pomogli. Želim da mi se jave političari i poslovno uspješni ljudi jer oni su ti koji bi trebali učiniti prvi korak u solidariziranju sa svima nama, da nam svima bude bolje. Ja samo želim raditi i to jedan obični priprosti posao. Koji je častan, a može biti koristan meni i državi. Živim u nadi da će se javne osobe, poduzeća i institucije koje sam pozvao da mi pomognu odazvati i na djelu dokazati da im je stalo do mladih obitelji i njihova ostanka u zemlji. Uz to ih uvjeravam da ću im svakome vratiti što oni meni daju, kroz meso jarića.

Startao bih s proizvodnjom mesa jer su jarići iznimno tražena roba, eventualni višak mlijeka bih prodavao sirani u Čaporicama, a radio bih i na legalizaciji vlastite sirane u kojoj proizvodnja ne mora krenuti za godinu, dvije ili pet, ali sigurno hoće. Eto, to je moja priča i moj poziv. Druge mogućnosti ne vidim jer sam bez kune i kreditno nesposoban. Pričekajmo da vidimo hoće li ovaj moj vapaj imati odjeka – zaključuje Jure Župić.

Toni Paštar
Snimio Paun PAUNOVIĆ / EPH

Evo kome upućujem javni poziv FIZIČKE OSOBE: Tihomir Orešković, Kolinda Grabar-Kitarović, Tomislav Karamarko, Božo Petrov, Zoran Milanović, Željko Reiner, Vesna Pusić, Milanka Opačić, Branko Grčić, Ranko Ostojić, Boris Lalovac, Milijan Brkić, Milan Bandić, Miro Kovač, Ante Kotromanović, Siniša Varga, Orsat Miljenić, Arsen Bauk, Gordan Maras, Ivan Vrdoljak, Mirando Mrsić, Siniša Hajdaš Dončić, Vedran Mornar, Tihomir Jakovina, Darko Lorencin, Mihael Zmajlović, Anka Mrak-Taritaš, Predrag Matić, Radimir Čačić, Gordan Jandroković, Božidar Kalmeta, Vladimir Šeks, Mladen Bajić, Ivan Šuker, Stipe Petrina, Ivan Domagoj Milošević, Darinko Kosor, Milorad Pupovac, Stipe Mesić, Ivo Josipović, Drago Prgomet, Josipa Rimac, Ante Sanader, Nenad Stazić, Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Ivo Baldasar, Andro Vlahušić, Zdravko Mamić, Zoran Mamić, Ivica Todorić, Tomislav Mamić Tommy, Željko Kerum, Josip Milavić, Emil Tedeschi, Ivica Mudrinić, Ante Vlahović, Franjo Luković, Zoran Bohaček, kardinal Josip Bozanić, mons. Ivan Devčić, mons. Marin Barišić, mons. Mile Bogović, mons. Želimir Puljić, mons. Mate Uzinić, mons. Slobodan Štambuk, mons. Ante Ivas, mons. Juraj Jezerinac, mons. Vlado Košić, Severina, Jelena Rozga, Massimo, Miroslav Blažević, Janica Kostelić, Igor Štimac, Davor Šuker, Slaven Bilić, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Mateo Kovačić, Boris Vujčić, Ivan Lovrinović, Ljubica Ambrušec, Ines Strenja-Linić, Juro Martinović, Tonino Picula, Ivan Jakovčić, Zlatko Ževrnja, Ivan Udovičić, Danko Končar, Tomislav Debeljak, Jako Andabak, Marin Brbić, Damir Vrbanović, Ingrid Antičević-Marinović, Miro Bulj, Slavko Linić, Vojko Obersnel, Mislav Togonal, Mislav Bago. TVRTKE I INSTITUCIJE: Hrvatski sabor, Vlada RH, Ured predsjednice RH, Ured bivšeg predsjednika RH, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska gospodarska komora, Ministarstvo poljoprivrede, Hrvatska narodna banka, PBZ, ZABA, SG Splitska banka, Erste banka, HDZ, SDP, MOST, Katolička crkva, Županija splitsko-dalmatinska, Grad Split, Grad Zagreb, Grad Rijeka, Grad Osijek, Grad Sinj, HTV, RTL, Nova TV, Konzum, Tommy, Hrvatski telekom, NK Hajduk, NK Dinamo.

Trošak po jednoj kozi - oko 2000 kuna Ako bi se pozvani odazvali, koliko bi ih to stajalo i kako ste zamislili to realizirati? – Kvalitetna koza za napredak na tržištu se može nabaviti za 800 do 1000 kuna. S kupoprodajnim ugovorom, veterinarskom potvrdom i prijevozom cijena se penje na 1300 do 1500 kuna. Tome iznosu još bi trebalo pribrojiti oko 600 kuna za nabavu sijena i krmne smjese za prehranu koza tijekom prve godine, dok za tržište ne odgojim prve jariće. Realno je da sto dana ne bi mogle na ispašu pa bi svaki dan u štali pojele 25 bala sijena, a svaka bala je 10 kuna. Osim toga, svakoj kozi bih svakodnevno trebao davati 30 dekagrama krmne smjese, što bi predstavljalo ukupni dnevni trošak od 100 kuna. Realno je, dakle, računati ukupni trošak po jednoj kozi do prodaje prvih jarića od 2000 kuna.

Jamčim povrat ovjerom kod javnog bilježnika Kako sve skupa izvesti, nabavu koza i hrane? – Najbolje bi bilo kad bi se sredstva sakupila na hrpu i s njima krenulo u nabavu stada i hrane za životinje. Spreman sam, kako sam već naveo, svakome od pozvanih zajamčiti povrat i tu svoju obvezu ovjeriti kod javnog bilježnika.