On je još prije osam godina, nakon što je otišao u mirovinu, izgradio novu obiteljsku kuću, vjerujući kako će, kao i sav normalan svijet, dobiti i potrebnu struju.
Međutim, umjesto struje dobio je jednostavan i za njega nerazumljiv odgovor: “Nema kabela.”
– Nisam mogao vjerovati što to čujem, pa sam ponovo zapita, na što sam dobio isti odgovor. Pa kako nema, ljudi božji, pa ja sam sve platio. Nema pa nema.
I mogli bi mi tako unedogled, ali kažu da je zapelo s javnom nabavom. Nije im bilo zapelo kada sam uplatio 12.400 kuna za priključak struje. Nisu govorili da nema. Ovoga nema nigdje – ogorčen je Mandušić.
Do ovakvog odgovora naš sugovornik prošao je pravu kalvariju. Kada je izgradio objekt, za priključak trebalo je legalizirati kuću, tražiti suglasnosti susjeda, a zemljište privesti u stopostotno vlasništvo.
I sve je to Mandušić učinio, za što je trebalo nekoliko godina, jer kod nas za dokazati vlasništvo treba dosta strpljenja i vreća novca.
– Sada kada sam sve doveo onako kako to nalaže slovo zakona, za mene nema kabela. Obećavali su oni meni da sam prvi na redu, ali nikako se skinuti s te liste čekanja.
Možda bi, da sam uplatio duplo od traženoga, i u mom domu zasjalo svjetlo. Ovako se snalazim na sve moguće načine. Ništa bolje nisam prošao ni s priključkom vode, ali to je sada druga priča – ojađeno će Mandušić.
Njega ipak više od svega boli neosjetljivost i nebriga ljudi za njega kao stopostotnog invalida, kojem je amputirana noga, i koji zbog njihovih pogrešaka i nedostataka svakodnevno nailazi na niz barijera koje ni najveći lumeni ne mogu objasniti.
PIŠE: Mladen Nejašmić