Kada je tog 21. svibnja 1943. putovao u Italiju kako bi se sklonio od progona ustaških vlasti, koje mu nikako nisu mogle oprostiti njegovu raniju oduševljenost idejom jugoslavenstva, tada 54-godišnji Jozo Kljaković nije mogao ni pretpostaviti da će se u svoju rodnu zemlju vratiti – tek pred smrt. I da će u međuvremenu, od kraja 1947. pa sve do 1956., kad se opet vraća u Rim, živjeti i u dalekoj Argentini. U Hrvatsku dolazi tek u proljeće 1968., da bi umro u Zagrebu 1. listopada 1969. godine.
Naime, Kljaković se nakon okončanja Drugog svjetskog rata nije htio vratiti u Jugoslaviju, razočaran položajem hrvatskog naroda u višenacionalnoj zajednici koju je svojedobno vidio kao spas od jarma višestoljetne austrougarske dominacije na ovim prostorima, baš kao što je bio ogorčen i ja...