Bio, naime, jedan, pričali mi, otišao u penziju pa nije znao kud bi sa sobom, nego svako jutro uzme novine, pogleda osmrtnice, prokontrolira u kojem selu još nije bio, te “snimi” kada i odakle polazi autobus, pa pravac posljednji ispraćaj... Govorio je, upozna ljude koje nikad ne bi upoznao, vidi sela koja nikad ne bi vidio i, često, ako se šofer autobusa baš previše ne žuri, u skladu s lijepim narodnim običajima, uz molitvu za dušu pokojnika, pojede fetu pršuta, popije čašu vina, ako je bolje i dvije... O pokojniku, čiju je sliku tog jutra u novinama prvi put vidio, naravno, sve najbolje.
Slično njemu i novinar hoda iza brda, viđa sela koja nikad ili odavno nije vidio, upoznaje ljude koje nikad ne bi upoznao, ponekad – sve gostoljubiv neki svijet – pojede fetu pršuta, popije čašu vina, nekad ne stigne ni to, a sad mu, evo, kao suvenir daju i krumpira, mrkve i kapule... No, svejedno mu se, evo, javlja misao da postaje sličan onom umirovljeniku, jer i novinar kao da radi neku vrstu ispraćaja za sela koja se tope i othode. Šaptom, nepodnošljivo lako.
Bez obzira što će – zahvaljujući činjenici da ima svog “ministra informiranja” predstavljenog u liku Ante Kapitanovića, vozača u našoj redakciji koji se svojski potrudi da svaki događaj u ovom zakutku svijeta dospije do šire javnosti – Ogorje Donje, u koje je novinara put ovom prigodon nanio, biti i češće nego druga mjesta iste sudbine spomenuto u medijima.
Evo nas, dakle, pod Svilajom, vrhove joj gutaju oblaci. Kiša će. Ulična rasvjeta sja, to je nekidan udario grom, telefona nestalo, a rasvjeta ostala non-stop sjati. Danima već.
U selu postoje vodovodne cijevi. Ali vode, koja bi trebala poteći s izvora Čikole, nema. Tamo negdje kod Pribuda sakupljači sekundarnih sirovina, a naročito šahti, bili su u akciji. Znate ono već “nepoznati počinitelj pod okriljen noći”. Uglavnom, poludovršeni vodovod tako stoji već godinama, a ne zna se kad će i kako dalje. Ono malo preostale nade upire se baš u vodovod.
Nekad je 99 posto Ogorskog polja, oko dvjesto hektara zemlje, bilo pod pšenicom, kukuruzom, ječmom, vinogradima, krumpirima... Danas je 99 posto neobrađeno.
Prođete li Zagorom, vidjet ćete da posljednjih godina svaki zaselak, da namjernik ne bi lutao i tražio tko će ga naputiti, ima svoj putokaz. Imaju ga i Kapitanovići iz Ogorja, no sudeći po stanju u kakvom se nalazi, patini od ruzine, imali su ih prvi. Nitko da stavi novi.
Na autobusnoj stanici Ivan i Ana, srednjoškolci čekaju prugu.
– Uru i po tamo, uru i po natrag, možete mislit kako je – kaže Ana.
Za upravljačem “Prometova” autobusa na liniji broj 73 je Ante Kapitanović, zvani Aco.
– Triba ode Ukrajinke dovest prije vode – odgovara na naše pitanje.
– Al ima starih momaka?
– Ima ih samo u nas u Kapitanovića dvajst. Ženske se bolje snašle, udale se, otišle...
Evo nam stiže i Mićo Kapitanović, heroj s južnog bojišta. Uživa vojnu mirovinu. Starom, neregistriranom autinom “lunja” po selu, uz njega haski Runi.
Runi je prvoosumnjičeni za nedavno okoćene šteniće kujice Hani u obližnjem dvorištu Ante Kapetanovića Džige (55). Brat mi je, kazuje, Kapitanović, a on je Kapetanović, još jedna od situacija kad matičar, ili tko već, ne čuje dobro.
Džigo je radio kao vozač, danas je u invalidskoj mirovini.
– Operira sam kičmu, tako me vrag primaka kući!
Ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. U štali pedesetak kokošiju i četiri krave, hrani ih sijenom koje je sam pokosio.
– Prije sam ima pet krava, a sad ću još jednu smaknut. Prisušila. Ne isplati se, nikako da ostanu stelne, ne znam je li do simena il do veterinara, znam da nije do krava. Splitska mljekara nas je napustila prije sedam-osam godina. Umuzemo makar 40 litara mlika svaki dan. Pravimo sir škripavac, al šta ćeš, ja mu ga prodam po 30 kuna, a on, meni prid očima, odma stavi po šezdeset. Isto je tako i s kapulom. Proizveja sam deset tisuća kila kapule. Dođe mi na kuću, plati po četri kune, a tamo je daje po deset do dvanaest. Nije mi jasno kako se danas ništa ne isplati radit – ne krije ogorčenje.
Džigo je ovogodišnji prvak županije u oranju traktorom, išao je i na državno natjecanje.
– Jeste li dobili što za to?
– Jesam pehar.
Gospođa Zlata supruga je već spomenutog Ace. Gore u Svilaji su posijali mrkvu.
– Ima je pun kamion, samo ne znam oćemo li sve uspit povadit prije nego šta zemlja smrzne. Onda ne moš ništa. Ogradili smo sve, a opet dođu zečevi... Nismo ništa stavljali neg malo ovčijeg gnjoja. Prodajemo je po deset kuna. Provajte, ki cukar je.
Nema kuće u Ogorju Donjem u kojoj nema Ante, objašnjava nam naš ogorski “ministar informiranja” Ante Kapitanović Pilin, kad smo susreli Antu Kapitanovića Bečića, kućnog majstora u osnovnim školama u Ogorju, na Vrbi te u Crivcu.
– Meni je dobro, ja radim, a šta će ovi drugi. Koga je zadesilo da ostane ode, toga ka da je Bog kaznija.
U ovdašnjoj osnovnoj školi, koju pohode i učenici iz Ogorja Gornjeg, Pribuda, Bračevića, Raduniće, te Milešine Velike i Male, ukupno su, od prvog do osmog razreda, 32 učenika. Učitelji svakodnevno putuju iz Splita.
Zdravko Kapitanović (44) ima četvero djece, srednjoškolku Martinu (15), te osnovce Tonija (11), Marijanu (9) i Danijelu (7). Zaposlen je kao autodizaličar u vranjičkom “Brodoremontu”, gdje već osam mjeseci nisu vidjeli plaće.
– Učinija sam četri godine i dva miseca rata, a sad cila obitelj živi od dvi tisuće kuna dječjeg doplatka. Kad ne platiš struju, dođu ti isključit, niko te ne pita imaš li. Spase nas kumpiri, izvadija sam tonu i po kumpira, da nije toga, ne znam šta bi. Al’ i za posadit kumpire triba uložit, triba kupit sime – jada se.
Snalazi se, pomogne po selu kome god zatreba, neki mu plate, neki samo zahvale. Nemaju ni oni.
– Poriži mi vinograd, da’ ću ti dvista kuna – pogađa posao Ante Pilin.
Raspoloženje mu diže poruka iz “Brodoremonta” koju dobiva tijekom našeg posjeta. Da bi napokon trebalo biti nešto “konkretno”.
– Imali smo u Ogorju doktora, ambulantu, zubara, matični ured... Nekad je bila i gostiona, igralo se i na balote. Evo je i jedini dućan zatvoren prije misec dana, nemaš više ni pivu na zidiću di popit. Jedino šta nam je ostalo to je pošta, a ne znamo dokle će i ona. Za kupit “Slobodnu” tribam do Muća potegnit dvanaest kilometara, pa onda računajte koliko me ta novina dođe – kaže Jure Elez (64), umirovljeni “prometovac” i vikend-posjetitelj rodnog kraja.
– Borija sam se u ratu, a sad moram gledat di ću sutra zaradit koru kruva – govori Jakov Elez (45), koji radi u “Dalmacijavinu”, firmi koja je “ki sve u našoj državi”.
U Ogorju Donjem živi trenutno stotinjak stanovnika.
– Znam da blagoslivam 225 kuća u ovoj župi pod koju spadaju Ogorje Donje i Gornje, a koliko je točno stanovnika, to je teško reći – kazuje župnik fra Stipan Bešlić.
Glavni migracijski val iz ovoga kraja dogodio se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je bilo posla u danas pokojnima “Jugoplastici” i “Jugovinilu”, ili znatno smanjenima “Dalmacijacementu”, škveru... Eleza, Rađa, Biuka, Runtića i Kapitanovića danas je više u Splitu i okolici nego u postojbini. No, situacija sa zapošljavanjem sada je radikalno promijenjena, nema više lakog dolaska do posla, a polja su zatravljena.
– A ko će radit tu zemlju, evo najmlađi čovik u nas u Rađa ima 65 godina – govori Mate Rađa (60), poduzetnik iz Solina koji je iz ovoga kraja otišao kao osamnaestogodišnjak, dok stoji u svom ponosu – prije tri godine posađenom voćnjaku s četristo sadnica jabuka, krušaka, trešanja, višanja i šljiva.
– Ko god se misli vratit u ovaj kraj, triba računat da nema ništa bez ulaganja. I znanja. Evo, kažete, voda, uložio sam, imam gusternu u koju skupim osam vagona kišnice. To mi je dovoljno za cilo lito, ima je i viška.
Mate je voćnjak posadio na didovini. Tu je još donedavno bila šuma. Išao je s uzorcima tla u Institut za jadranske kulture, kazali mu da ovdje ne može biti ništa. Nije se predao, otišao je u Osijek, a tamo mu rekli što da napravi, podučili plodoredu, uputili na sadnice. Najprije je, po sječi šume, prošao pikamer, bušio i razbijao stijene do 1,5 metara dubine. Pa je došao bager i sve prekopao, isprevrtao – on ga je najviše koštao – te potom stroj za usitnjavanje kamena. Uslijedilo je kopanje rupa “metar za metar”.
– Po selu su pričali: “Mate posadija voćnjak, a nije stavija koce.” Toliko o tradiciji. Ove godine sam imao prvu berbu, voća je bilo od petnaesti petoga sve do nikidan – pripovijeda nam.
Oko poslova u voćnjaku angažirana mu je cijela obitelj, sin, unuci, svatko ima svoje zaduženje, a osim voća “našao” je deset tona krumpira, cikle...
– A plasman, prodaja? – pitamo.
– Nema problema s prodajom kad imaš kvalitetu. Ovdje je sve ekološki uzgojeno – veli dok prolazi između voćaka, čije stabljike su “okrečene” vapnom, te kazuje po redu:
–... ovo je “čačanska ljepotica”, krupna trišnja koja zrije tek koncem osmog miseca. Dajem je po 35 kuna za kilo. I njenu sadnicu sam nabavija u Osijeku...
Slutilo je čitavo vrijeme na kišu, propadaju prve kapi. Mati je to znak pune gusterne, a nekom drugom lošeg vremena...
Solin je najboljiOgorje je tijekom tri minula desetljeća promijenilo tri administrativna središta. Do 1986. bio je pod tada ogromnom općinom Split, potom do 1993. godine pod općinom Solin, a nakon toga u općini Muć. Na pitanje gdje im je bilo najbolje, mještani odgovaraju: “Solin, oni su nekako imali najviše sluha za nas.” |
