Godine 1940. sjajni talijanski pisac Dino Buzzati napisao je roman koji jako volim, a nosi naslov “Tatarska pustinja”. Junak ovog fantastičnog romana je Drogo, mladi časnik koji služi u vojsci neimenovanog carstva.
Entuzijastični Drogo dobiva prvi značajni zadatak: preuzet će komandu nad udaljenom tvrđavom koja štiti granicu na rubu tatarske pustinje.
Mladi Drogo dolazi tako u pustinjski garnizon. Tamo će provesti desetljeća i desetljeća, iščekujući komande koje ne stižu, iščekujući napad koji se ne događa, dok u pozadini u stvarnom svijetu stvarni ljudi imaju stvarne živote – žive, stare, imaju djecu.
Entuzijastični Drogo dobiva prvi značajni zadatak: preuzet će komandu nad udaljenom tvrđavom koja štiti granicu na rubu tatarske pustinje.
Mladi Drogo dolazi tako u pustinjski garnizon. Tamo će provesti desetljeća i desetljeća, iščekujući komande koje ne stižu, iščekujući napad koji se ne događa, dok u pozadini u stvarnom svijetu stvarni ljudi imaju stvarne živote – žive, stare, imaju djecu.
Buzzatijev je roman – naravno – djelo fantastične književnosti: tako ga se tumači i tako svrstava. Ali, kao i mnogi zakutci fantastične književnosti, i ovo Buzza...
