Danas na desno oko vidi odlično, 90 posto, a na lijevo, koje mu je umalo iscurilo, već razaznaje siluete i raspoznaje boje. Opekline na licu ostavile su minimalne tragove, a i najteža oteklina na tjemenu uredno zarasta i neće biti potrebe za operativnim zahvatima, kako se u prvi mah činilo. Poslije dvadesetak dana liječenja, Antu Budimira posjetili smo u njegovu obiteljskom domu u Sinju.
Taj iskusni rudar – miner, koji se kao inženjer tim poslovima profesionalno i intenzivno bavi od 1987. godine, 15. kolovoza doživio je svoju prvu radnu nesreću. Na sreću, ne i posljednju jer, poznato je, mineri u pravilu nesreću dožive samo jednom. Budimir profesionalno radi s gospodarskim eksplozivom i tu ima veliko iskustvo. Nije neiskusan ni u pucanju mačkula.
‘Postupali smo jednako kao i kod prva dva plotuna’
- Mačkule sam počeo pucati 1990. godine na Alci, nakon stradavanja minera Milana Vrce i Ivice Gaurine. Od tada sam svake godine u ekipi pucača mačkula za alkarske svečanosti. Nekoliko godina poslije mojeg angažmana u Alci počeli smo s pucanjem mačkula u čast blagdana Gospe Sinjske. I to sam godinama radio i nikada nije bilo nikakvih problema – kazuje Budimir. Kako je došlo do nesreće 15. kolovoza?
- Kao i svakog 15. kolovoza, pripremili smo pucanje tri plotuna od po šest mačkula. Na Alci koristimo električno paljenje. Za Gospin blagdan za paljenje mačkula koristili smo sporogoreći štapin, za svaku mačkulu dužine četrdesetak centimetara. Tako smo radili i ove godine. Štapine smo palili Vrca i ja, a Vrcin sin osiguravao je da na prostor u blizinu mačkula ne dolaze znatiželjnici kojih na Gradu uvijek ima. Prvi plotun ispalili smo u 9.30, kada je slika Gospe Sinjske skinuta s oltara i ponesena u procesiji. Sve je prošlo u najboljem redu, kao i kod drugog plotuna kada je procesija zastala kod zgrade sinjskog Općinskog suda da bi se s Gospinom slikom podijelio blagoslov. Dogodilo se kod trećeg plotuna, i to kod posljednje mačkule. Štapini na pet mačkula su gorjeli. Vrca je prinio vatru štapinu šeste mačkule. Bio je sagnut, a ja sam bio uspravljen i pratio što radi. Čim je prinio vatru štapinu, došlo je do trenutne detonacije koja me je zahvatila i teško ozlijedila.
Zašto je došlo do trenutne detonacije?
- Ne znam. Mi prilikom paljenja nismo napravili nikakav propust. Kod trećeg plotuna postupali smo potpuno jednako kao i kod prva dva. S razlogom sumnjamo na grešku kod štapina. To su, koliko mi je poznato, utvrdili i policijski forenzičari.
‘Ništa nisam vidio...’
Sjećate li se samoga trenutka i svega što se događalo poslije?
- Sve vrijeme bio sam pri svijesti. Bilo mi je krvavo lice, vrat, glava, krv mi je curila iz nosa, a ništa nisam vidio. Vrca, i sam ozlijeđen, sa sinom me poveo do svog vozila. Netko je, ne znam tko, pozvao Hitnu pomoć. Tek što smo krenuli Vrcinim automobilom, susreli smo vozilo tima Hitne medicinske pomoći s dr. Željko Ivandom. Poslije obrade u Sinju, dr. Ivanda me dopratio na Hitni kirurški prijam KBC-a Split. Odatle su me odmah odvezli na očni odjel gdje je dežurni bio prof. dr. Kajo Bućan. Profesoru Bućanu i prof. dr. Zoranu Vatavuku iz KB-a Sestre milosrdnice u Zagrebu zahvalan sam što imam oči i vidim.
Dr. Bućan me je operirao gotovo tri sata. Iz desnog oka mi je izvadio tridesetak stranih tijela, sitnih komadića kamena, i tim okom danas već normalno vidim. Obradio je i zaštitio i lijevo oko koje je bilo teže ozlijeđeno i na kojemu je složeni operativni zahvat izveo prof. Vatavuk. Osim doktori Ivanda, Bućan i Vatavuk, u toj mojoj nesreći pomogli su mi dr. Božidar Bulović, dr. Stipe Jukić i dr. Stipislav Jadrijević. Zahvalan sam još mnogima, a posebno Viteškom alkarskom društvu, Gradu Sinju te franjevačkom samostanu Gospe Sinjske i gvardijanu fra Petru Klapežu – kaže Ante Budimir, u nadi da će se mačkule na sinjskim slavljima pucati i ubuduće, ali tehnologijom koja će jamčiti da on ostane zapisan kao posljednji nastradali miner na sinjskom starom Gradu.
