Krilo Jesenice: vjenčani od 1736.do 1830. dobili knjigu

„Matična knjiga vjenčanih župe Jesenice 1736.-1830. (Jesenice – knjiga vjenčanja 26. XI. 1736.-15.XI.1830.)“, koju je s izvornog ćiriličnog pročitao i na latinično pismo prepisao Ante Nazor, profesor hrvatskog jezika, rođen 1927. u Jesenicama, promovirana je uoči blagdana Velike Gospe u prirodnom ambijentu starog jeseničkog sela Krug. Nakladnik knjige je Hrvatski državni arhiv, a promociju je organizirala Udruga „Jesenice“, u sklopu „12. dugoratskoga ljeta 2013.“.

Kako naglašava njezin recenzent dr. sc. Gracijano Kalebić, ova je knjiga izuzetno važan kulturno – povijesni spomenik, koji pokazuje proceduru sklapanja brakova, te svjedoči o govoru i pisanju Hrvata iz Poljica u Dalmaciji na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Svojim sadržajem (Napomena urednika, Uvod, Kratice, Prijepis izvornika, Preslika izvornika, Prilozi te Kazalo imena i naziva mjesta) ona predstavlja plodno vrelo za interdisciplinarna lingvistička, povijesna, kulturološka i sociološko – demografska istraživanja župe Jesenice u spomenutom razdoblju. Zahvaljujući izvrsnom prijepisu, kojem su, uz autora prijepisa i spomenutoga recenzenta, svojim zalaganjem, znanjem i sugestijama pridonijeli Ante Naranča iz Jesenica i korektor prijepisa Josip Novaković Bepo iz Tugara, te odlično otisnutoj preslici izvornika i prijelomu knjige, za što su zaslužni djelatnici Hrvatskog državnog arhiva i „Art dizajna“, ona je i vrijedan doprinos hrvatskoj kulturi.

Na temelju relevantnih radova, u uvodu knjige su informacije o upotrebi triju pisama kroz hrvatsku povijest, s posebnim naglaskom na ćiriličnom pismu („hrvatska ćirilica“), kojim je i pisan ovaj povijesno-kulturno-crkveno-administrativni dokument. Stoga sadržaj ove knjige nije samo od lokalnog, nego je i od općehrvatskog značaja, jer je pismo na kojem je pisana važno za cjelovit prikaz i razumijevanje hrvatske kulturne baštine, odnosno pismenosti, ili bolje rečeno, tropismenosti u Hrvata.

Naime, i ovaj pisani spomenik potvrđuje da je upotreba triju pisama važna osobitost hrvatske kulturne povijesti i pismenosti, odnosno da su Hrvati tijekom povijesti, uz glagoljicu i latinicu, u svakodnevici upotrebljavali i treće pismo – ćirilicu. Činjenica da je kod dijela hrvatskoga naroda ćirilica bila u svakodnevnoj uporabi i početkom 19. stoljeća, kako naglašava urednik knjige, ponajbolji je odgovor na „smiješne teze velikosrpske ideologije da je uporaba ćiriličnog pisma na nekom prostoru dokaz njegove pripadnosti srpskoj državi, odnosno da je Srbija svugdje gdje je i ćirilica“. Uostalom, i srednjovjekovni „Poljički statut“, taj nadaleko poznati hrvatski ćiriliski spomenik, pisan je, kako su Poljičani isticali - „'arvackim“ jezikom.

U raščlambi sadržaja izvornika, autor njegova prijepisa ponajprije se fokusirao na pitanja imena, prezimena i nadimaka osoba koje se u njemu spominju te na imena mjesta, popis različitih (sakramentom vjenčanja) uspostavljenih veza među ljudima, ali i među mjestima iz kojih dolaze. Također zahvaća i pitanje doseljenika i autohtonih stanovnika, zatim problematiku nestanka i/ili promjene prezimena, daje popis muških i ženskih imena te popis svećenika koji se spominju u izvorniku. Uza sve to navodi i određene statističke podatke koji svakako upotpunjuju i olakšavaju razumijevanje sadržaja teksta. Stoga, kako stoji u zaključku recenzenta, njegov „samoprijegoran, uporan i znalački rad na proučavanju i zaštiti kulturnog identiteta Poljica zahtjeva duboko poštovanje i iskrenu pohvalu“. Jednako tako, pohvalu zaslužuje i Hrvatski državni arhiv, zbog predanog objavljivanja izvornog gradiva, koje tako na najbolji način postaje dostupno široj javnosti.

PSD