"Leći ću pred bagere, ne dam da mi otjeraju goste!"

Nevjerojatno, ali istinito. Unatoč višednevnim prosvjedima građana, kamenim blokadama te potpisanom sporazumu s Gradom, čelnici “Hrvatskih cesta“ i “Viadukta“ i dalje svojim strojevima truju turističku atmosferu i stvaraju buku na gradilištu omiške obilaznice, pokazujući kako su se Omišani ipak prevarili kad su pomislili da bahatost investitora i izvođača radova na cesti koja će svrsi biti privedena u nekom drugom desetljeću ima granicu.

U redakciju “Slobodne“ javila se Jelka Grbeša, direktorica hotela “Brzet”. Javila bi se, kaže, i ranije, ali nije stigla jer od ponedjeljka svakom gostu pojedinačno objašnjava što im to iznad glava od zore do sumraka klapa, struže, lupa i trešti.

− Sporazum se, očito, ne poštuje. U njemu stoji da se “Viaduktu“ do 15. rujna dopuštaju samo radovi u tunelu, a oni su se napravili blesavi pa su strojeve pomaknuli prema samoj zgradi, odmah iza našeg restorana i paviljona C − veli direktorica jednog od rijetkih ostataka iz negdašnje impresivne “Dalmine” game.

Navala na recepciju

Gosti su se, bit ćemo pristojni pri biranju riječi, na recepciji zabrinuto raspitivali što se događa. A Jelka ih je, i sama u stanju koje u novinama nije pristojno opisivati, strpljivo upućivala na plažu.

“Dok se vratite na večeru, sve će biti gotovo”, tapšala ih je po ramenima i, hineći smirenost, gurala ih prema obali.

A tamo − još gore!

− Na plaži se bubanje strojeva još jače čuje, pa su gosti opet navalili na recepciju, bila je to prava procesija. Niti se mogu kupati, niti odmarati, niti jesti. A onda su krenuli pozivi iz agencija. Nema iz koje nisu zvali, a neki su ozbiljno doveli u pitanje i daljnju suradnju, jer oni gostima prodaju mir i relaksaciju, a ovi dobivaju nešto sasvim drukčije − očajna je Grbeša.

− Pet godina nas uništavaju. Do sada smo šutjeli zbog viših interesa, no sada je bilo dosta. Ja ću, ako treba, sa svojih 60 godina na magistralu leći, ali neću dopustiti da se igraju s nama i da stari, mrtvi asfalt ruju samo kako bi nam napakostili.

Obraz mi otpada, ne mogu više ljudima od srama u oči pogledati. A što će tek biti kad krenu internetske kritike, strah me je i pomisliti − zaključuje Jelka Grbeša.

VINKO VUKOVIĆ

Privatnik bi brzo i lako sredio stvar... Hotel je pun do čepa. Zauzeto je svih 190 kreveta. I radnici su zadovoljni, a uprava pokazuje da se i bez privatnog vlasnika može dobro poslovati. A možda baš to nekome smeta. Možda “Brzet” i predobro posluje. Teško je, naime, povjerovati da bi privatnik dopustio da mu u srcu sezone, protivno svim gradskim uredbama, državna tvrtka tjera goste. A teško je povjerovati i da bi država dopustila da netko ometa miran san privatnikovu gostu. No, kad državna tvrtka kopa rupu ispod državnoga hotela, nitko ne mari. Što prije propadne, veli hrvatski poučak, prije će se prodati. Ionako je − gle, koja podudarnost − iz Ministarstva turizma upravo objavljeno da se i hotel “Brzet” nalazi na popisu za privatizaciju.