Jelinčić ‘Postirsko zrcalo’ piše već desetak godina, izdaje otprilike dva puta godišnje. No, ovaj će broj biti poseban. Naime, izlazi u godini kada njegov vlasnik skromno slavi pedeset godina pisanja.
Bračani Jelinčića poznaju kao dugogodišnjeg dopisnika za dnevne novine, humorista, novinara, ali i kuhara, što je uvijek bila njegova glavna profesija.
- Prvi sam članak poslao novinama kada sam imao četrnaest godina. Srećom što me pisanje išlo, jer za matematiku to ne mogu reći. Ovako me to uvijek izvlačilo i polako postajalo sastavni dio mog života - prisjeća se svojih početaka Jelinčić.
Kako je i poslije u životu to dokazao, bilo kroz tekst ili humor, tako je i taj njegov prvi, mali članak u novinama 1965. godine služio u cilju ukazivanja na nepravilnosti u društvu. A, radilo se tada o satu na crkvenom zvoniku kojem su kazaljke stajale nepomično i zakidale Postirane za znanje o točnoj uri.
- Bio je mali, kratki članak. Svega nekoliko rečenica. Ali, dovoljno je to bilo da se susid, stariji jedan čovjek, naljuti na mene. Da sat ide, bio je, naime, njegov posao. Trebalo je samo zavrititi mehanizam, ali njemu se to nije uvijek dalo - prepričava Jelinčić sa smiješkom.
Članak o kampanelu
O zvoniku i satu pisao je opet, mnogo godina kasnije te je to, priznaje, najdraži njegov članak.
- Bilo je to u Slobodnoj Dalmaciji i objavljen je u jubilarnoj 2000. godini. Pisao sam o obnovi zvonika s križem i velikim novim satom od bračkog kamena. Sve je bilo popraćeno s dvije velike fotografije - kaže Jelinčić.
Nakon svog prvog članka o kampanelu, priče je nastavljao slati raznim novinama, u pismu. A onda bi s nestrpljenjem čekao njihovo objavljivanje. Nije za to bio plaćen, nije mu ni padalo na pamet da takvo nešto i zatraži i honorar. Tko je mislio na novac, tvrdi Jelinčić, važno je bilo samo da je objavljeno. Kupio je tada svoj prvi fotoaparat. Bilo je, to, prisjeća se, u Splitu, u robnoj kući ‘Prima’ kod kazališta.
Nastavio je pisati i kad je upisao srednju školu za kuhara, ali i kasnije kada se tim zanimanjem i bavio. Nikada nije odvajao te svoje dvije profesije, pa su i knjige koje je izdao protkane redom anegdota, humoreski, aforizma, ali i recepata.
- Volio bih napomenuti da se ispričavam ukoliko sam nekog uvrijedio kroz ovih pedeset godina pisanja. No, humor je ponekad takav, može zvučati kao izrugivanje, premda to nipošto nije - kazuje Jelinčić i domeće:
- Uvijek sam se držao onog što je Smoje jednom kazao, kako posao humorista nije da podučava, nego da se na neki način ruga, ismijava. A tu valja prvo krenuti od sebe, u protivnom rade veliku grešku. Ja sam ismijavao političare, društvo. Oni su sami stvorili takvu situaciju, a ja bi je na neki način uhvatio. Priča tako Jelinčić, pokazujući isječke svojih radova.
Prepičava nam kako ga je nekom prilikom Ivo Ostoja, zagrebački Bračanin te bivši urednik Drugog programa ondašnjeg Radio Zagreba, i predstavio grupi ljudi kao postirskog Smoju.
- Naravno da sam se malo iznenadio, ali samo odmah shvatio kako je šjor Ivo velikim dijelom bio u pravu - smješka se Jelinčić.
- Ža mi je što ovog ne izađe više i što se ne može baš kupiti za ponijeti doma - kaže Vlahović.
Jelinčić nam pokazuje radnu verziju novog broja. Dio tekstova ispisan je ručno, ali čitko, popraćen s fotografijama.
Mala je to kronika postirskih događanja u posljednjih nekoliko mjeseci. Napominje, među ostalim, u uvodnom govoru svojih novina, kako se na Braču nakon dugo godina dogodilo da zbog bure trajket nije vozilo, pa je otok time u dva navrata bio i bez friških novina.
- Nama naviklima na čitanje novina uz jutarnju kavu bilo je to velika vijest. Ne sjećam se kad je zadnji put tako bilo, a ove godine čak dva puta u kratkom razdoblju - kaže Jelinčić.
Jelinčić nam je otkrio kako piše i pjesme, no nikad ih nije objavio. Nikad nije objavio ni sjećanja iz đačkog doma kada je pohađao ugostiteljsku školu u Bolu. Sve je, kaže, ostalo zapisano rukopisom u jednoj bilježnici. Bilo da se radi o njegovim dopisničkim radovima, humoreskama u većim novinama ili malim, ručno ispisanim rečenicama u svom mjesnom listu, Jelinčić s istom ljubavlju i ponosom priča o njima.
- Pisanje je nešto što ne možeš zaustavit, ne možeš nikako. Pišeš za svoju dušu, a to možeš i kad si bolestan i kad nema struje. To je strast. Ja ću i dalje nastaviti pisati bez obzira hoće li biti igdje objavljeno ili neće - zaključio je.
- Bilo je to u Slobodnoj Dalmaciji i objavljen je u jubilarnoj 2000. godini. Pisao sam o obnovi zvonika s križem i velikim novim satom od bračkog kamena. Sve je bilo popraćeno s dvije velike fotografije - kaže Jelinčić.
Nakon svog prvog članka o kampanelu, priče je nastavljao slati raznim novinama, u pismu. A onda bi s nestrpljenjem čekao njihovo objavljivanje. Nije za to bio plaćen, nije mu ni padalo na pamet da takvo nešto i zatraži i honorar. Tko je mislio na novac, tvrdi Jelinčić, važno je bilo samo da je objavljeno. Kupio je tada svoj prvi fotoaparat. Bilo je, to, prisjeća se, u Splitu, u robnoj kući ‘Prima’ kod kazališta.
Nastavio je pisati i kad je upisao srednju školu za kuhara, ali i kasnije kada se tim zanimanjem i bavio. Nikada nije odvajao te svoje dvije profesije, pa su i knjige koje je izdao protkane redom anegdota, humoreski, aforizma, ali i recepata.
- Volio bih napomenuti da se ispričavam ukoliko sam nekog uvrijedio kroz ovih pedeset godina pisanja. No, humor je ponekad takav, može zvučati kao izrugivanje, premda to nipošto nije - kazuje Jelinčić i domeće:
- Uvijek sam se držao onog što je Smoje jednom kazao, kako posao humorista nije da podučava, nego da se na neki način ruga, ismijava. A tu valja prvo krenuti od sebe, u protivnom rade veliku grešku. Ja sam ismijavao političare, društvo. Oni su sami stvorili takvu situaciju, a ja bi je na neki način uhvatio. Priča tako Jelinčić, pokazujući isječke svojih radova.
Prepičava nam kako ga je nekom prilikom Ivo Ostoja, zagrebački Bračanin te bivši urednik Drugog programa ondašnjeg Radio Zagreba, i predstavio grupi ljudi kao postirskog Smoju.
- Naravno da sam se malo iznenadio, ali samo odmah shvatio kako je šjor Ivo velikim dijelom bio u pravu - smješka se Jelinčić.
Velika vijest
U maloj postirskoj brijačnci, gdje vodimo razovor, protječe mirno jutro. Navrati pokoja mušeterija i meštar Toni Antunović profesionalno odrađuje svoj posao. Tu je i Tonči Vlahović, Postiranin koji svrati svako jutro na druženje i razgovor. Lista stare brojeve Jelinčićeva ‘Postriskog zrcala’ i prisjeća se događaja u mistu o kojima u novinama piše.- Ža mi je što ovog ne izađe više i što se ne može baš kupiti za ponijeti doma - kaže Vlahović.
Jelinčić nam pokazuje radnu verziju novog broja. Dio tekstova ispisan je ručno, ali čitko, popraćen s fotografijama.
Mala je to kronika postirskih događanja u posljednjih nekoliko mjeseci. Napominje, među ostalim, u uvodnom govoru svojih novina, kako se na Braču nakon dugo godina dogodilo da zbog bure trajket nije vozilo, pa je otok time u dva navrata bio i bez friških novina.
- Nama naviklima na čitanje novina uz jutarnju kavu bilo je to velika vijest. Ne sjećam se kad je zadnji put tako bilo, a ove godine čak dva puta u kratkom razdoblju - kaže Jelinčić.
Jelinčić nam je otkrio kako piše i pjesme, no nikad ih nije objavio. Nikad nije objavio ni sjećanja iz đačkog doma kada je pohađao ugostiteljsku školu u Bolu. Sve je, kaže, ostalo zapisano rukopisom u jednoj bilježnici. Bilo da se radi o njegovim dopisničkim radovima, humoreskama u većim novinama ili malim, ručno ispisanim rečenicama u svom mjesnom listu, Jelinčić s istom ljubavlju i ponosom priča o njima.
- Pisanje je nešto što ne možeš zaustavit, ne možeš nikako. Pišeš za svoju dušu, a to možeš i kad si bolestan i kad nema struje. To je strast. Ja ću i dalje nastaviti pisati bez obzira hoće li biti igdje objavljeno ili neće - zaključio je.
Aforizmi (Borizmi)Vlada mrtvilo, najživlje je na Zavodu za zapošljavanje |
Susret s Bobanom u BoluNajljepši susret sam doživio u Bolu kad je nogometna reprezentacija Hrvatske slavila osvajanje trećeg mjesta na svjetskom prvenstvu. Ja sam, naime, u svibnju 1990. za jedne dnevne novine napisao mali komentar o skoku Zvonimira Bobana na milicionera na onoj utakmici i tada je bilo ‘opasno’ pisati o tome, ali ja sam pohvalio Bobana, napomenuvši kako nije skočio na milicionera, već na nepravdu i pohvalio sam njegovu hrabrost zbog tog čina. Kada je, dakle, stigao u Bol, imao sam želju uručiti mu taj članak i zamolio sam organizatore da mu dostave moje pismo. Međutim, oni su me pozvali da to napravim osobno, a članak su čak pritom i uokvirili. On mi je zahvalio i bila mi je to velika čast. |