Ovaj kulturocid koji su nam priredili zadnje je što ćemo tolerirati! Skidanje prozora, vitraja i rada uglednog slikara, koje smo financirali iz samodoprinosa, našim krvavo zarađenim novcem u inozemstvu, doista je čin barbarstva nad nama župljanima! Ono što su nekad partizani radili Crkvi, ona radi sad nama!
Teškim riječima obrušili su se mještani Voštana kod Trilja na Crkvu, no u prvom redu za sve duboko ukorijenjene probleme krivim drže župnika don Petra Dukića, koji je, čuje se od njih, “sve najgore što se zamisliti može”, te ponavljaju višekratno: “Pope, di su novci?!’Malo mjesto u kojemu nema više od pedesetak ljudi, mahom svijeta u ozbiljnijim godinama i povratnika iz inozemstva, posjetili smo upravo uoči dana Presvetog Imena Isusova, kojemu je posvećena i crkva oko koje se dogodio najnoviji skandal. Voštana smo se jedva dočepali, po dubokom snijegu kojega, mimo autoceste, ralica jedva prokrči, što namjerniku ostavlja dojam da je selo na Kamešnici zaboravljeno od ljudi i Boga.
Novac nije sjeo naračun Doma u Vrlici
Ovo zadnje pogotovo, nakon što smo čuli priču. Krenimo redom.- Župnik je odnarođen, za početak, od prvog dana svoje službe - a ovo mu je vjerojatno prva župa, budući da njome stoluje tridesetak godina, a nije star čovjek - uopće ne živi u Župnom stanu. Evo, vidite ga - pokazuje prema napuštenom zdanju Ante Akrap, povratnik iz Njemačke, danas na adresi Voštane 12A.
- Dakle, don Petar živi u obiteljskoj kući u Košutama, i to je najmanji problem jer ga ovdje ionako nitko ne simpatizira. Neka živi gdje hoće; čuli smo da je kuću vrlo luksuzno uredio, a ovo ne govorim bez veze jer mu najviše zamjeramo dugogodišnje i potpuno netransparentno baratanje novcem iz naših dugogodišnjih izdašnih donacija - nastavlja dalje Ante, kojemu povlađuje još najmanje desetak ljudi okupljenih oko istog stola.
Nitko od njih ne želi izričito reći da su sredstva, inače prikupljana za obnovu crkve, potrošena za privatne stvari, ali se svi pitaju zašto nemaju pravo na uvid u financijsko stanje.
- Skupljali smo i novac za pomoć Domu u Vrlici, ali tamo smo informirani da nije na njihov račun sjela niti kuna. Dakle, nešto nikako nije u redu - slažu se ljudi iz Voštana, među kojima ima i dosta vikendaša sa splitskom adresom.
’Trpimo desetljećima!’
Svi su oni, dakako, veoma vezani uz voljenu crkvu Presvetog Imena Isusova u kojoj su bili još kao djeca kršteni, te u kojoj su primili i druge svete sakramente. No, s dolaskom na službu don Petra, kažu, kao da je u nju ušao vrag.- Vidite, to je čovjek koji je koncentriran na sebe i svoje probleme, zatvoren prema nama, dođe odraditi misu jednom tjedno i to je sve. Nikad se nije s nama podružio u gostionici, što je običaj, ali ne mora ni to. Nije poštivao želje pokojnika i njihove rodbine, koji su nekad molili da na pogrebu bude neki drugi svećenik umjesto njega, što je legitimna molba. Ne, on je jednom na slično traženje čak bahato odgovorio: ‘I ja bih volio biti Papa, pa ne mogu’. Jednu našu vremešnu župljanku, pak, nikad nije došao posjetiti u domu za stare i nemoćne. Kakav je to čovjek?! - pitaju se ojađeni Voštanjani, koje ipak najviše smeta dugogodišnje ignoriranje njihova traženja obnove župne crkve, za što je pak sredstva uredno don Petar uzimao.
- Vidite, crkva je izgrađena davne 1930. godine, ona je za nas srce i duša mjesta. Samo je jednom bilo malo sanirano krovište krajem šezdesetih, a nakon toga ništa, kao i zadnjih tridesetak godina, za stolovanja don Petra kojega uopće nije briga. Da pokrenemo stvari s mrtve točke, osnovali smo Crkveni odbor lani oko Male Gospe, i to u sastavu: Stipan Đonlić, Kruno Ćaleta, Marko Akrap, Petar Đonlić, još jedan Petar Đonlić, Petar Babić i Ivan Vukas. Don Petar Dukić uredno je to zaprimio, ali je rekao da ne smijemo ništa poduzimati dok ne dobijemo dopusnicu “odozgora”. Prolazili su mjeseci, prošla je i godina dana, a mi smo shvatili da on uopće nije poslao noticu u Nadbiskupiju, nego da samo kupuje vrijeme.
Revoltirani njegovim ignoriranjem Odbora, te izbjegavanjem supreviziranja upravljanja našim novcem, bojkotirali smo mise, a jednom čak njemu zabranili ulaz u crkvu! Istodobno smo pisali generalnom vikaru i don Marinu Barišiću, te ga jednom i posjetili u Biskupskoj palači, a on nas je molio za strpljenje. Kakvo strpljenje, pa trpimo već desetljećima! - jadaju se župljani, koji su odlučili preuzeti inicijativu i sami popraviti barem crkvene prozore, koji su bili doslovce do tada krpani kartonom, vele, dok je don Petar stalno mijenjao automobile.
- Tu nam se prelila čaša i pozvali smo vas, novinare, jer više ne vidimo drugog izlaza. Don Petru nitko ništa ne može, Crkva ga štiti, ali nas nije napustio Bog ni vjera da ćemo bar dogodine doći na misu za blagdan Presvetog Imena Isusova u naše Voštane, a ne ići u Sinj, Trilj i druga mjesta. Naravno, kad budemo imali dobrog pastira, nikako don Petra - nadaju se župljani Voštana.
- Vidite, crkva je izgrađena davne 1930. godine, ona je za nas srce i duša mjesta. Samo je jednom bilo malo sanirano krovište krajem šezdesetih, a nakon toga ništa, kao i zadnjih tridesetak godina, za stolovanja don Petra kojega uopće nije briga. Da pokrenemo stvari s mrtve točke, osnovali smo Crkveni odbor lani oko Male Gospe, i to u sastavu: Stipan Đonlić, Kruno Ćaleta, Marko Akrap, Petar Đonlić, još jedan Petar Đonlić, Petar Babić i Ivan Vukas. Don Petar Dukić uredno je to zaprimio, ali je rekao da ne smijemo ništa poduzimati dok ne dobijemo dopusnicu “odozgora”. Prolazili su mjeseci, prošla je i godina dana, a mi smo shvatili da on uopće nije poslao noticu u Nadbiskupiju, nego da samo kupuje vrijeme.
Revoltirani njegovim ignoriranjem Odbora, te izbjegavanjem supreviziranja upravljanja našim novcem, bojkotirali smo mise, a jednom čak njemu zabranili ulaz u crkvu! Istodobno smo pisali generalnom vikaru i don Marinu Barišiću, te ga jednom i posjetili u Biskupskoj palači, a on nas je molio za strpljenje. Kakvo strpljenje, pa trpimo već desetljećima! - jadaju se župljani, koji su odlučili preuzeti inicijativu i sami popraviti barem crkvene prozore, koji su bili doslovce do tada krpani kartonom, vele, dok je don Petar stalno mijenjao automobile.
Umjetnost kao otpad
- Naručili smo vitraje od slikara Ante Mandarića, i stavili ih dvanaest komada. Ključ crkve dala nam je predsjednica Mjesnog odbora Voštane Branka Babić, jedna od rijetkih mještana sklonih don Petru, što bi mi pripisali svojevrsnoj interesnoj vezi. Kad je trebalo dovršiti radove na crkvi, odjednom je nestao ključ. No, pravi šok doživjeli smo kad je od strane Crkve naručeno novo postavljanje prozora, što je bio kozmetski zAhvat mazanja očiju svima nama. Preko noći skinuti su naši prozori, umjetnički oslikani, te odbačeni po Mrtvačnici kao kakav građevinski otpad - prisjećaju se nedavnih zbivanja, baš uoči Božića, mještani predvođeni Pavom i Antom Akrapom.- Tu nam se prelila čaša i pozvali smo vas, novinare, jer više ne vidimo drugog izlaza. Don Petru nitko ništa ne može, Crkva ga štiti, ali nas nije napustio Bog ni vjera da ćemo bar dogodine doći na misu za blagdan Presvetog Imena Isusova u naše Voštane, a ne ići u Sinj, Trilj i druga mjesta. Naravno, kad budemo imali dobrog pastira, nikako don Petra - nadaju se župljani Voštana.
Predsjednica MO-a Voštane: Nemam nikakvih problemaIako smo dogovorili razgovor s Brankom Babić, kad smo se jedva po snijegu probili do njezine kuće, promijenila je mišljenje, odbila fotografiranje i davanje izjava. - Ne znam ja ništa. Ja nemam nikakvih problema - neljubazno nas je otpravila. |
Don Petar Dukić: Ne znam ja ništaDon Petar Dukić odbio je da ga posjetimo u Košutama. - Ne znam ja ništa, ja nemam nikakvih problema - poručio je svećenik, kojemu smo se ipak drznuli postaviti potpitanje:- Ne možete reći da nema nikakvih problema ako vas veći dio mještana proziva i odavno ne želi u svojoj župi - primijetili smo, na što se don Petar pozvao na crkvenu hijerarhiju. - Izvolite se obratiti nadbiskupu - poručio nam je prije no što je poklopio slušalicu, ne odgovorivši na božićnu čestitku koju smo mu uputili. |
Muk iz NadbiskupijeTijekom dva radna dana nitko se nije javljao na višekratne pozive upućene generalnom vikaru i centrali Nadbiskupije splitsko-dalmatinske, sa središnjicom u Biskupskoj palači u Splitu, koju smo zato odlučili osobno posjetiti. Obavijena mrzlom burom, ostala nam je međutim nedostupna; nitko se tijekom poslijepodneva radnog dana nije javio čak ni na parlafon pored videonadzora. |