Dalmovnica: Država mora spasiti one koji spašavaju!

Ima nekih vijesti za koje čovjek zaista poželi da ih nikad nije čuo. Ili - ako već je - da bar nisu istinite; da ih je netko izmislio i “naoštrio” na način da publikumu ta stvar bude što napetija. Jedna od takvih zlovijesti vrisnula je ovog tjedna sa stranica Slobodne Dalmacije, kroz naslov “Hrvatska gorska služba spašavanja je pred kolapsom!”.

Ma, ljudi moji, rekao bi Mladen Delić, je li to moguće? Ponovimo pitanje ako je nužno i tisuću puta, samo da bi napokon probilo uši svima do neba, pa i onome na nebu ako mu već nije puna kapa kojekakvih zemaljskih sranja. Dakle, je li zbilja moguće da se pred slomom nađe jedna služba (iako je HGSS puno više od “službe” u uobičajenom smislu) koju u našim, recimo tako, privatnim i “državnim” životima trebamo kao ozebli sunce ili žedni vodu (jer nam, doslovce, spašava živote) i čiji su pripadnici uvijek tu onda kad ih trebamo?

Može li, zaboga, postojati koliko-toliko obrazložljiv razlog da se prekine dovod kisika za disanje jedne službe, organizacije, udruge, što li već, koja postoji radi toga da bi spasila i pomogla onda i tamo kad i gdje nitko drugi ne može ni pomoći ni spasiti, pa i slijepac vidi da je riječ o družbi koju bi, da je slučajno nema, trebalo umijesiti od najboljega brašna i paziti je kao hostiju za svete pričesti.

Vijest o kojoj govorim - to da je Hrvatska gorska služba spašavanja pred kolapsom - generirana je izjavom, mada bi bilo točnije kazati krikom, njezina pročelnika Vinka Prizmića koji, očito suočen s deprimantnim raskorakom s jedne strane sve većeg broja sve zahtjevnijih spasilačkih intervencija i, s druge strane, dramatično malo novca za njihovo provođenje, upozorava da postoje tek minimalne pretpostavke da se jedna ovakva “služba svjetske izvrsnosti” održi na životu.

“Trendove porasta pustolovnog turizma” – ukazuje Prizmić – “prati i trend povećanog broja nesreća, pa ako se iz boravišne pristojbe ne odvoji i jedan dio za HGSS, ili se turističke zajednice ne obvežu prema nama usmjeriti dio svoga prihoda, moglo bi doći do velikih šteta za imidž našega turizma. Neke jedinice u mreži HGSS-a na županijskoj razini žive od 12.000 kuna godišnje, a s tim novcem se ne može niti nahraniti jednog potražnog psa, a kamoli registrirati vozilo i natankati gorivo za odlazak na spasilačku intervenciju.

Za našu djelatnost u svih 50 podružnica, od kojih su 22 velike, županijske, godišnje raspolažemo svotom ispod 10 milijuna kuna, što je barem 10 puta manje od naših minimalnih potreba i 150 puta manje od nekih drugih javnih službi, premda o HGSS-u u zakonu piše, crno na bijelo, da obavljamo djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku.

Pročelnika Prizmića nazvao sam - osobno konsterniran mogućnošću da gorski spašavaoci, koje i najšira javnost s puno razloga drži nesalomljivim ljudima od pleksiglasa i nepatvorenim herojima našeg vremena, eto, ipak mogu doživjeti “ključ u bravu” njihove kuće - da bih ga pitao kojim li to mađioničarskim trikovima preživljavaju kako bi radili to što rade. A što rade, znate i sami: traže nestale po gudurama i vrletima, iznose iz jama i spuštaju s planinskih vrhova unesrećene, rone, penju se, lete, skaču, prolaze kroz led i vatru, gaze snjegove i preplivavaju rijeke, stradalima i bolesnima nose hranu i lijekove... riskirajući svoj život da spase tuđi.

No, nije bilo vremena za neke velike razgovore, jer momci su taman izvukli iz jame nesretnog pastira na Mosoru, rumunjske turiste upravo grozničavo traže po Biokovu, a alarm na novu hitnu potragu već je u telefonskoj slušalici... Utoliko nije čudno što je Prizmić bio izrazito kratak i lišen potrebe za bilo kakvom ligadinom. “Naš je problem izgleda u tome što s nama nitko nema problema, svi tzv. faktori znaju, i navikli su na to, da ćemo mi kad god se dogodi nevolja odraditi svoje, pa makar bili i gladni i žedni i umorni.

Pa se jedinice lokalne uprave uglavnom prave lude kad je riječ o obvezi financiranja naše službe i funkcije, a mi – da ne ispadnem neskroman – vjerujemo da je ona za građane bar jednako važna kao zalijevanje cvijeća ili odvoz škovaca. Mi plaće nemamo, naše znanje i sposobnosti darujemo drugima, nismo ničiji, a možda nas neki i ignoriraju baš zato što smo previše svoji.”

Eto. Jasno je da iz GSS-a kucaju na vrata Ministarstva turizma, ali i lokalnih jedinica vlasti u Splitu, Zadru, Metkoviću, Makarskoj... I ta im se vrata mora otvoriti! Odmah, bez odgađanja. I redovito, u sustavu, i u “programu plus”, kroz neke akcije. Jedna se, svojevremeno, zvala “dajmo da čuju”. Ova za HGSS mogla bi se, bude li je, zvati “dajmo da spašavaju”.

MLADEN KRNIĆ