StoryEditorOCM
DalmacijaAjmoooo, mišaj, mišaj

Evo, judi, ovako se parićoje smutica

Piše PSD.
11. ožujka 2015. - 22:48
Smutica? Ča je to nekome sad palo na pamet? To je jednostavna stvar. To more napravit svak. Mliko i vino, i to je to – smireno objašnjava Zorko Gospodnetić iz Dola na Braču.

Na ovog vitalnog 89-godišnjaka uputili su nas njegovi sumještani. Kažu, ako vas zanima išta o ovcama, mlijeku i smutici, Zorko to najbolje zna. Zna jer je u ovčarstvu otkad zna za sebe.

O ovom starinskom piću sve se više govori u posljednje vrijeme, nerijetko i turisti pitaju za njega, ali malo tko ga od otočana više i pije. Zorko se tome ne čudi, uza sve što se danas može kupiti, zašto bi ga itko i pio. Ali to je, tvrdi on, starina, i povrh svega zdravo je.

– A su judi pri pili ovoliko kafe? Sićam se pri, poslali bi mi bili materi iz Amerik onu u zrnu. Ali mi smo uvik pili mliko jer ga je bilo puno. Stavili bi u njega, eto, vina ili čak soli, jer ni bilo cukra, da bude bokun ukusnije. A tu kafu bi bila dala drugome, ne bi znala ča bi s njom. Ja sam i ovih dan pi smuticu, jer mi se bilo pilo. Staviš mliko u posudu koju bilo i uliješ vino i pomalo mišaš, jer, vidite, kada bi naglo ulili vino, onda bi se mliko isiklo. Malo se miša dok uliješ da dobije lipu roza boju. Neko voli hitit malo veće vina, niko manje. No, triba mišat da se ne isiče, to je najbitnije – kazuje nam Zorko.

Smireno i odmjereno, kao profesionalac, Zorko je to i predočio, kušao nekoliko puta, ali najbolje je mjerilo, kaže, boja. Mora biti nježno ružičasta, no ipak ovisi sve kako tko voli.

Njegova supruga Marija nije se htjela miješati u njegov posao, kuhala je ručak, no bacila je oko u posudu i složila se.

– Je, to je ta boja – potvrdila je.

– Dobro je – složio se i Zorko kušajući još jednom. – Ali bilo bi boje da je kozje ili ovčje mliko. Ovčje je još i najboje. I to dok je friško, sirovo. To je mliko masnije i ukusnije. Ali mora bit lipo vino, ako je vino dobro, dobra je i smutica.

Zorko je još do prije dvije godine imao svoje ovce, no morao ih je prodati. Ipak je to veliki posao, kaže. Prije Drugog svjetskog rata njegova je obitelj imala više od 700 ovaca, a sirili su po tonu sira. U ono doba, sjeća se, nisi ga mogao prodati, a sada ga prodaju po zlato. A malo ih siri, u Dolu gotovo nitko, iako mnoge obitelji drže ovce. Prije se muzlo mnogo i mlijeko se koristilo koliko god se moglo. Pravio se sir, jela se škuta, pila sirutka. Od škute se pravio maslac kojim su bolesnoj djeci mazali prsa kad bi bila prehlađena.

– Vidite koliko se toga pri koristilo od mlika – dodaje Zorko pijući svoju friško spravljenu smuticu.

– Pri smo imali male peharce od driva iz kojih se pilo. Ko je ima kozu, taj bi malo pomuza mlika u te peharce i doda vino i bi bi se napi. To su judi držali ko mali obrok, a je čovik ima čo jist? Usupo bi u sve to i malo kruha i eto ti. Nekad se živilo u nikakvoj higijeni, ali znalo se ča jiš i možda su zbog toga judi bili zdraviji. Tako je to bilo, tako se živilo – zaključio je Zorko

– E, moj Zorko, onda ćeš ti meni živit ko Metuzalim, sto godišć – za kraj tek doda njegova supruga Marija.

ivana gospodnetić


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. travanj 2024 15:23