Na dalmatinskim pjacetama stol do stola, pjat do pjata

Šušur je čarobna dalmatinska riječ. Sve je njom pokriveno. Zapravo, otkriveno. Jer, čim je šušur, znači da je dobro. Živo. Veselo. Glasno. Poglavito ljeti. Ljeto bez šušura je kao manistra bez toća. Ili salata bez kvasine. Tunj bez marinade. Pršut bez slanine. Rašćika bez kaštradine.

Ova gastro nabrajalica u slavu šušura nije, naravno, slučajna. Posjetite li ovih dana bilo koji od dalmatinskih priobalnih i otočnih gradova, najbolje u vrime od večere, sve će vam biti jasno. U trenu ćete shvatiti u kakvoj je vezi gastronomija sa šušurologijom. I da tu zdrav razum, baš kao i uvijek kad je ljubav u pitanju, nema što tražiti. Možda tek slobodan stol. Kao što ga svake večeri traže gosti omiškog staroga grada.

Borba za svaki pedalj

Bili ste u omiškom starom gradu? Onda znate da se, sa svojim uskim kalama i izlizanim pjacetama, ne razlikuje puno od desetaka drugih dalmatinskih starih gradova. Ljeti pogotovo. Da vam zavežu oči, pa vas usred srpnja ili kolovoza izbace pod kampanel bilo kojeg dalmatinskoga grada, nakon skidanja poveza ne biste imali pojma gdje se nalazite. Navlas ista vizura zbunila bi i najupućenije konzervatore, pa biste tek uz pomoć dežurnoga šušurologa mogli dešifrirati pod zaštitom kojega sveca prestravljeni čučite.

Ali, eto, igrom slučaja smo u Omišu. Pa se probijamo kroz taj čarobni prizor. Stol do stola, pjat do pjata, gosti se tiskaju, laktaju i drpaju kao nogometaši u šesnaestercu, a turistički neimari trljaju ruke i klanjaju se njegovu božanstvu šušuru. Jer, rekosmo već, čim je šušur, to znači da je dobro. Da je turistička sezona uspjela, da nećemo krepati od gladi i da nas baš zaboli što će drugi puknuti od zavisti.

Kale se križaju pod svim mogućim kutovima, pa kako koju ostaviš za sobom, druga nikne pred tobom. Slijeva zove špageterija, zdesna dreči pizzerija, ispred restauracija, iza kafeterija, zubaci se kese biftecima, gavuni margaritama, a gazde gazdama.

Nije baš kao na Hvaru, gdje se nekidan i bejzbolskim palicama po mistu čist zrak krčio – ipak je to šušur na jednoj višoj razini – ali nije ni daleko. Uostalom, što fali Omišu, što to Hvar ima a da Omiš nema?

– Omišu fali malo reda. Zapravo, puno reda, jer ovakvo stanje ka šta je sad postaje neizdrživo – kaže nam Filip Lelas, poznati omiški ugostitelj, koji na jednom od glavnih gradskih trgova drži restoran.

Trg je, evo vam slike Ante Čizmića ako ne vjerujete, pun stolova. Prolaz je praktički nemoguć. Svaki restoran, a štekat dijele tri restorana i dva kafića, ima svoje tavajole i vabi svoje goste. Tjeraju ih sa svih kantuna u šušurološki tor, i kad jednom uđu, ne puštaju. Stranče, ako i nisi mislio jesti, jest ćeš.

– U pravu ste, stvarno je od grada napravljena velika menza na otvorenom. Ali, triba reć da nismo svi isti. Ima nas koji poštujemo pravila i strogo se držimo dodijeljenih kvadrata, a ima i onih drugih, zbog kojih grad i izgleda ovako, koji se ilegalno šire i nitko im ništa ne može – govori Lelas.

U Omišu je gusto posebno za vrijeme trajanja Festivala dalmatinskih klapa. A kako je pametan netko, u danima prije pola stoljeća kad se ovdašnji šušur tek stvarao, festivalsku satnicu složio na način da su gradski trgovi, dakle najatraktivnije lokacije, zauzeti praktički čitav srpanj, i to vikendima, tako se i ovih dana na ušću Cetine odvija borba za svaki pedalj slobodnoga prostora.

– Pisao sam žalbe, urgirao kod odgovornih, ali ništa ne pomaže. Meni se miri svaki centimetar, a drugima, posebno jednome, pušta se da na crno stavi stolova koliko mu drago. Pa onda, kako koja festivalska večer završi, čitava ta klika upravo u njegovu restoranu večeraje i nikoga nije briga šta se zbog njegovih ilegalnih stolova praktički nemoguće probit do moga restorana – žali se Lelas.

Gradonačelnik Ivan Kovačić priznaje kako komunalci u starome gradu trebaju postrožiti kriterije djelovanja. Svjestan je, veli, da se ono najljepše što Omiš ima, a to su priroda, kamen i slike povijesti, gubi pored silnih konoba, zalogajnica i pečenjarnica.

– Poručujem svima, a posebno ugostiteljima i prodavačima takozvanih đinđa, da ćemo u stari grad uvesti red. Nikome pri tome nećemo onemogućiti ljetnu zaradu, jer smo svjesni da dio naših sugrađana preživljava upravo zahvaljujući sezoni, ali propisi se moraju poštovati i na tome ćemo inzistirati. Ne možemo dopustiti da se čitav stari grad, kao što je do sada bio slučaj, pretvori u vašar, ali, s druge strane, nećemo odustati ni od mediteranskog šušura, jer činjenica da su restorani na otvorenom puni najbolje govori kako gostima takva vrsta gužve ne smeta – ističe Kovačić.

Slična je situacija u Primoštenu. Iako je još 2006. godine pravomoćnom presudom dokazala pravo služnosti na nekadašnjem primoštenskom javnom bunaru Šipurini, Alenka Palada zbog postavljenih fiksnih klupa susjednog ugostiteljskog objekta još ne može izići iz svoje kuće premda je pravo korištenja dobila još davne 1986. godine.

Ostaje samo Slobodna

Kolika je sporost pravne države, govori provedba pravomoćnog ovršnog postupka. Još 15. siječnja 2007. Općinski sud u Šibeniku odredio je uklanjanje spornih klupica, ali to je izvršeno tek 5. studenog 2012. Međutim, vlasnica susjednog ugostiteljskog objekta Josipa Gracin ponovno je 14. travnja 2013. postavila fiksne klupe i one su još uvijek na istome mjestu: ispred Alenkinih vrata.

– Žurno sam prijavila ometanje posjeda, rješenje o uklanjanju izdano je istog mjeseca, ali Josipa Gracin dobila ga je tek nakon pet mjeseci. Od tada je prošlo više od godinu dana, a stanje na terenu je isto – ogorčeno kaže Alenka Palada.

U proteklih devet godina događalo se svašta. Šipurina je 2005. iz javnog prešla u privatno vlasništvo Josipe Gracin kao naknada za teren koji je njezin otac šezdesetih godina prošlog stoljeća ustupio ondašnjoj Mjesnoj zajednici za javni put. Sve je napravljeno, potvrđeno je u sudskoj presudi, bez valjane pisane dokumentacije o toj nagodbi i bez geodetskih snimki, pa zbog upisa na javno dobro – vodu, Općinsko državno odvjetništvu u Šibeniku – Građanski odjel 17. kolovoza 2005. podiže tužbu protiv Josipe Gracin. Od 2012. Šipurina je u vlasništvu Republike Hrvatske.

– Šipurina se nalazi ispred moje kuće stare 113 godina. Sad su moja ulazna vrata zatvorena fiksnim klupama iako imam urednu građevinsku dozvolu za renoviranje, za razliku od Josipe Gracin Bepice koja je, dok sam živjela i radila u Zagrebu, napravila čak zahod u mojoj kući. Desetljećima za štekat koristi cijeli trg ispred svojeg lokala, a od 2005. godine i Šipurinu, dok ja za svoju konobu u proteklih devet godina imam samo četiri kvadrata štekata u uskoj ulici Put murve. Vlasnik susjedne prodavaonice nema više strpljenja prema mojim gostima pa dolazi da nezgodnih situacija. Kada bi se ispoštovala sudska odluka ili kada bi Općinsko državno odvjetništvo zaštitilo imovinu RH, svi problemi bili bi riješeni. Na koncu, kaže Alena, ostaje nam samo Slobodna Dalmacija!

Vinko Vuković i vedrana stočić

Peticija 73 Primoštenaca Inače, 2005. godine i 73 Primoštenaca peticijom je zatražilo poništenje sudske odluke o uknjižbi Josipe Gracin na Šipurinu, koja se nalazi u najstarijoj zaštićenoj jezgri Primoštena. “To je od pamtivijeka pripadalo Primoštencima i nitko nema materijalno ni moralno pravo da otuđi znamen prošlih vremena pun simbolike”, pisalo je u peticiji. Naime, na tom bunaru obavljao se blagoslov vode, Primoštenci su uz tu bočatu vodu imali i svoj zaljubljeni petak, upravo na toj vodi stare su Primoštenke kuhale zelje. Potpisnici peticije tvrde da nitko ne zna starost tog prirodnog fenomena.