“Pokosimo travu, opiturajmo škure i zamolimo kuće da ne padnu barem još koju godinu” – poetski je bio moto i ovogodišnjih kulturnih događanja koji je na najbolji način pokazao silni entuzijazam tučepskih čelnika, meštara od turističkog zanata i ljudi otvorenog osjećaja za lijepu umjetnost, za vraćanje u život starih zaselaka. Još 50-ih godina prošlog stoljeća Tučepa na moru nije bilo. Narod je živio na brdu, a onda ga malo pomalo počeo i napuštati. Velika seoba naroda odvela ih je na more, u turizam, u nove, modernije kuće. Vinogradi i maslinici što su ostali gore pomalo su počeli propadati. Dvorovi su opustjeli. Stari zanati nestali.
A onda se prije nekoliko godina na sreću opet dogodio bum. Ljudi su se počeli vraćati, starine od kamena obnavljati, vikendima puniti kamare. Otvorile su se i rustikalne gostione, stvorio se most koji je povezao stare i nove Tučepe. Napravila se turistička vertikala na oduševljenje domaćih koji su shvatili koliko toga punog i dobroga imaju još napraviti i ponuditi, i sebi i drugima. Ali isto tako i stranaca koji su od srca prihvatili domaću spizu iz nekoliko brdskih konoba, staru arhitekturu, kamen posivio od zuba vremena, vremešne škure koje ne trpe nove rolete, staje za tovare i suhozide – čuvare vrtova u kršu.
- Svaki je zaseok drugačija scena, svaki ima što ponuditi. I to je dobro, lipo je da se život vraća u ova naša mala sela. Je, je, malo pomalo ljudi su počeli obnavljati zapuštenu didovinu, vraćaju se, ulažu. U zadnjih nekoliko godina obnovilo se nekih 30 posto kuća. Lipo bi bilo da toga bude i više, nek sve razrušeno opet stane na noge. Puno njih svoje goste dovede gore u posjet u stara sela. Mi imamo puno toga ponudit, autohtonost, čisti zrak, hladnije noći, prekrasnu prirodu i domaću spizu. I ne samo to, imamo mi i kulturne spomenike, stare turske kule, izvore i poznate kulturne večeri – kaže Srećko Brbić, vlasnik etno zbirke “Škrinjica”, smještene pokraj konobe “Feniks” u zaselku Srida Sela.
“Škrinjica” je rezultat njegova predana desetljetnog sakupljačkog rada. Mnogo toga je sačuvao od svojih predaka, ali i pronašao po okolnim selima. Rezultat je impresivna zbirka smještena na nekoliko lokacija unutar obiteljskog kompleksa koja pokazuje kako se to nekada živjelo i radilo u starom tučepskom kraju. Srećko starinu voli, ima oko za predmet s patinom. Pomalo ga muči što mu je već čitav prostor dobro popunjen, treba ga širiti.
- Imam nekoliko stotina eksponata u prizemlju, na katu, u obližnjoj prostoriji. Sve je to prikaz rada na polju, i u kući, te slika uobičajenog života težaka iz ovoga kraja. Želim sačuvati autohtonost, pokazati našim gostima koji ovdje dođu po komad tučepskog raja kako je to nekada izgledalo. A živilo se i teško i lipo – pokazuje nam svoje blago Srećko, žaleći se samo što vertikala “domaći-gost” nije još više izražena, pa da što veći broj ljudi pristigne u kraj tek nekoliko kilometara udaljen od tučepske plaže. A bogme bi i imao i što vidjeti i u čemu uživati.
