Dalmovnica: Kvart Brda - dokaz da je Bog stvorio selo, a čovjek grad

S obzirom na okolnost da je novinarstvo najčešće pisanje u vjetar – s tim da se na slovo “s” u riječi “pisanje” mirne duše može dodati kvačicu – čovjek se nekako baš razveseli kad se pokaže da mu je neki tekst, kako bi se reklo, imao odjeka. Da mu slova, ako je odveć pretenciozno kazati “misli”, nisu propala u jamu bez dna, bez ikakva otiska u vremenu i prostoru, postavši stara kartušina i prije nego što se na njima osušila tiskarska boja.

Takav se, eto, sretni trenutak, blagi smiješak boga Kairosa, dogodio s prošlotjednom Dalmovnicom koju sam – s osjećajem da ne radim na kompjutoru, nego s guščjim perom umočenim u tintu (“Pelikan”, sjećate li se) od nostalgije – ispisao na temu “života i rada splitskog gradskog kotara Brda” i naslovio je: “Brda su kao Beverly Hills, u svom filmu i svome moru”.

Nazvalo me je više njih, očigledno čitatelja “Slobodne”, mojih frendova ili znanaca s kojima sam prije više desetljeća na Brdima – u tom osebujnom kvartu koji je izmicao baš svim mogućim sociološkim ili urbanističkim definicijama – dijelio nježne i uzbudljive godine, rekao bi Arsen Dedić, poezije i mira. Bilo im je drago, vidjelo se po svemu, a već i samim tim što su nazvali, makar na tren iskoračivši iz ovog vremena trke i nemira, potvrdili su da sam pisao istinito, i s razlogom, o Brdima kao blagotvornom ulomku prošloga u sadašnjemu; o urbanom u kojemu pulsira ruralno.

Potvrdili su, u neku ruku, vrijednost provokativne teze da je Bog stvorio selo, a čovjek grad. I na taj mi način dali dopuštenje – barem sam ja to tako protumačio – da na “brđansku temu”, evo, napišem još jednu Dalmovnicu, iz još osobnijega kuta. O današnjoj, prilično uspješnoj mlađoj generaciji stanovnika Brda – o onima o kojima je snimljen hvaljeni dokumentarac i koji su, znate već, u bespućima Sjeverne luke opet otkrili plažu Stinice i prošle nedjelje priredili ribarsku noć na kojoj su čak i neki zakleti “pješadinci” možda prvi put iskusili draži srdela na gradelama – o njima, dakle, znam zaista malo, kao i o sadašnjem životnom ritmu i stilu Brda.

Jer ja sam, šta ću, član kluba liječenih Brđana iz onog vremena kad “Brda nisu dolazila u obzir”, pa su i po tome bila jedinstvena, te je stoga sve što ovdje ispisujem neka vrsta amarcorda; sjećanje na onaj samo naš, brđanski dio splitskoga svemira. Pokazalo se da sam ipak imao s kime “ostati mlad” i prisjećati se kako je...

Fronta u Neškovčinovoj − ona u kojoj su Željko Polić i Žarko Olujić s VIS-om “Škorpioni” ložili rock – iznjedrila je famoznu tezu lokalnoga socpolitičara da se našoj omladini svakako mora omogućiti da pleše, ali bez muzike (koja smeta okolnim stanarima), jer, bogati, ko zna plesat, zna i bez suvišne buke; kako je “Prometov” autobus broj 14, Brda – Zvončac, kojem smo za nesnosnih gužvi visili o vratima, bio naš password za bolji splitski svijet, i kako smo bili impresionirani kad se kao “rekvizit” pojavio u filmu “Nedjelja”, prvijencu Lordana Zafranovića; kako smo mi Brđani odlazili navijati za Omladinca u Vranjic, posebno na duele sa Solinom, uvijek okončavane nekom kavgom, provlačeći se pokraj silosa ili tamo istočnije, gdje je danas trgovina keramikom Mate Rađe, jednog od onih zaslužnih Rađa – uz ragbijaša Mihovila ili košarkaša Dina – što ih je Ogorje darovalo Splitu; kako je 50-ak kvadrata utabane zemlje iza Drljine trafike glumilo naš olimpijski stadion, gdje je Vjeko Vidošević, krivonog kao Šekularac, s balunom prodavao finte kakve su se mogle vidjeti još samo u izvedbi Ace Kozline na Hajdukovu placu, gdje smo s Brda dolazili čučati na borovima ispred Sjemeništa i odakle se nije mogla vidjeti sjeverna branka, ali su se nama ipak širili vidici; kako je sada pokojni Ante Tolić, nastavnik tjelesnoga i atletičar po vokaciji, čovjek s nemjerljivim utjecajem na živote brđanske mlađarije – u tome mu se, puno godina kasnije, pridružio jedan drugi Ante, Brnić, pionir i dobri duh borbe protiv ovisnosti o drogama na matrici da je svatko vrijedan šanse za pobjedu nad zlom – jednom prilikom poveo u ASK na trening Berislava Žuvelu, Žarka Radića i mene, da bi sve završilo kako slijedi: Žuvela je ostao za cijeli život, postao je istaknuti natjecatelj i poslije trener, Radić se zadržao mjesec dana i potom posvetio recitiranju u Tribini kod Milke Barač, što ga je odvelo do (i sad aktualne) glumačke karijere, a ja sam izdržao samo taj prvi dan i, umjesto trčeći, na Brda se vratio četrnaesticom te poslije završio − tako mi i treba − na ovom mrčenju novinskog papira.

Za ohrabrenje mi je ostalo tek ono pjesnikovo: tko na brdu ak i malo stoji, više vidi neg onaj pod brdom!