Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

U disco klubu Aurora u Primoštenu gostuje Milica Todorović najveća zvjezda sa istoka, eto Severina izgubila titulu.Jakov Bulić,Tugare

Detalji o usluzi >

CineMark

Objavljeno 07.01.2013. u 21:30

SVEĆENIKOVA DJECA Imate blagoslov za gledanje

Film: SVEĆENIKOVA DJECA; komedija; Hrvatska, 2013.
Režija: Vinko Brešan
Uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer
Distribucija: Continental
Ocjena: ****

Don Stipan (Leon Lučev) trudio se biti vjeran Katoličkoj crkvi u filmu “Što je muškarac bez brkova“ (2006.) Hrvoja Hribara, snimljenom prema predlošku Ante Tomića. Kao da nije dosta što je pokušavao apstinirati od čašice kojoj je bio sklon, Stipanova lojalnost testirana je kad u njegov život uđe mlada, energična udovica Tatjana (Zrinka Cvitešić) i okrene ga naopako. Nesretni pop nađe se u dilemi – odanost Bogu ili ljubav prema Tatjani. Odabirom potonjega, žene umjesto Svevišnjeg, Stipan je postao “grešan kao crna noć“ i razbio okove klera, a Hribar odaslao poruku koja se nije pretjerano sviđala konzervativcima. No, blage kontroverzije išle su pod ruku s jakim populizmom i “Muškarac bez brkova“ prometnuo se u najveći hrvatski kinohit novog milenija (152.276 gledatelja).

Povijest se ponavlja i nekoliko godina poslije, s još jednim filmom u kojem je župnik nositelj škakljive radnje. U “Svećenikovoj djeci“ Vinka Brešana, ekranizaciji kazališnog komada Mate Matišića, “koncept“ je još izazovniji u provokativnom humornom diskursu. Da bi povećao natalitet na dalmatinskom otoku, mladi svećenik don Fabijan (možda nikad bolji Krešimir Mikić) odluči praviti rupe u kondomima. Na to ga je nagnala skrušena ispovijed religioznog trafikanta (Nikša Butijer, otkriće filma) kojemu je žena (opet dojmljiva Marija Škaričić) kazala da “ubija ljude prije nego se rode onom gumom šta se meće na mušku stvar“ i da je to “gri prodavat”.

Zajedno s lokalnim, desno orijentiranim apotekarom (vrlo dobri Dražen Kühn), njih će dvojica tankom iglom ili “singericom“ (pro)bušiti rupice na svakom kurtonu dostupnom na otoku - ako žene začnu, “Božja je volja“, a trafikant tako “neće bit u griju“. Prodavanje šupljih kondoma i vitamina umjesto kontracepcijskih pilula ubrzo će izjednačiti broj umrlih i rođenih. Dok se Hrvatska u filmu, ali i stvarnosti, bori s padom broja stanovnika, na otoku raste natalitet zahvaljujući Fabijanu i ekipi - počinje cvasti “natalitetni turizam“, naspram “socijalističko-spiritističkog“ iz “Maršala“ nakon ukazanja Titova duha (prvomajske štafete itd).

“Možda bi mogli nešto tako uvesti na razini cijele države“, veli biskup (sočna minijatura Lazara Ristovskog), usput “meta“ jezikom nazvavši Fabijanovu ideju prokreacije “genijalnom“. Prikazivanje Brešanova “Maršala“ (1999.) poklopilo se s predizbornom kampanjom tijekom koje je “partizanski“ SDP izvojevao pobjedu nad HDZ-om tada netom preminulog Franje Tuđmana. Još savršenija podudarnost prati kinodistribuciju “Svećenikove djece“. Pored na sve naslovnice tiskovina plasiranih demografskih rezultata o “izumiranju hrvatskog naroda“, tajmingu puštanja filma oko kojeg bi se mogla lomiti ideološka koplja kumuje i prepiska Katoličke crkve s Vladom zbog seksualnog odgoja u školama koja je već uspjela nadići okvire Lijepe naše. Puka sreća ili umjetnički nagon? I jedno i drugo.
Osjećaj za izbor momenta i društvenu relevantnost načinila je takoreći svaki Brešanov film, napose njegove “komedije o politici“, kinematografskim “događajem godine“ - Amerikanci bi kazali “event movie“ - koji se očekuje s najvećim zanimanjem i dupkom puni kina. Brešan je tako, zanemarimo li žanrovske preferencije (komedija-SF,) postao svojevrsna domaća inačica hitmejkera Jamesa Camerona. Od tri najgledanija novija hrvatska filma (“Kako je počeo rat na mom otoku“, “Što je muškarac bez brkova“, “Maršal“), Brešanova su dva na prvom i trećem mjestu, slično Cameronu koji drži sami vrh američke i svjetske liste (“Avatar“, “Titanic“).

Rijetko i filmovi hrvatskih redatelja imaju specijalni “screening“ zatvorenog tipa gotovo mjesec dana prije premijere za šačicu kritičara, uključujući i vašeg, obvezanih staviti potpis na papir distributera da neće detaljno otkriti zbivanja u posljednjih 20 minuta - kad tragedija pomalo nasilno smijeni komediju i smijeh zastane u grlu, na tragu “Rata na mom otoku“ (šifra: smrt “ludog pjesnika“ posmicana Aleksinim mecima) - koja se ne tiču samo “nuspojava“ Fabijanova plana, neželjenih trudnoća i pobačaja, već i pojedinih ekscesa što su rezultirali recentnim prozivkama Crkve, na potezu od Australije do Amerike.


Kritika Crkve suptilno je provedena u (i)zazivanju vraga da ne razdraži do kraja sljedbenike desničarskog bloka i konzervativne tradicije kojima, opet, neće biti drago vidjeti isprepletanje duhovnog i materijalnog, odnosno akcentiranje potonjeg u luksuznoj biskupovoj jahti (“... ili je tajkun ili mafijaš...“), kao i političku satiru s vođama HDZ-a (Marinko Prga) i SDP-a (Stojan Matavulj) koji - spavaju zajedno. Izolirana otočna zajednica mediteranskog podneblja, nešto crnje “Naše malo misto“ (scenaristički) pretrpano živopisnim likovima na rubu karikatura poput lokalnih moćnika, PTSP-ovaca, rasista, desničara, redikula..., u “Svećenikovoj djeci“ je zapravo suvremena Hrvatska u malom, čije je društvene temelje Brešan malčice opet prodrmao zdravom, vizualnostilski dotjeranom narodskom komedijom fizičkih gegova i gorko-slatkog humora.

Redatelj nam je u intervjuu rekao da kod komedije “nakon pola sata znate jeste li uspjeli ili niste", jer se “ljudi smiju ili ne smiju“. Publika od 7 do 77 godina na pretpremijernim se projekcijama “Svećenikove djece“ počela smijati već nakon pete minute. Dakle, Brešan je uspio. Film za publiku najnovija je akvizicija njegovom populističkom arhipelagu o čovjeku i otoku – dio “odvojene cjeline“, rekao bi George Clooney u “Nasljednicima“. Imate blagoslov za gledanje.

Brešan u brojkama

“Kako je počeo rat na mom otoku“ (1996.) vidjelo je 337 tisuća gledatelja i ispred njega se na domaćem box-officeu nalazi samo Cameronov “Titanic“ (466.638). “Maršala“ je, pak, prekoračio za hrvatski film čarobnu granicu od 100 tisuća gledatelja (100.087). “Svećenikova djeca“ mogla bi se, prognoziramo, smjestiti brojkom negdje između ta dva filma. Posljednji uradak Vinka Brešana pretpremijerno je, u tri dana posljednjeg vikenda u staroj godini, uz samo jednu projekciju dnevno, pogledalo gotovo 5000 kinoposjetitelja (točnije 4.648).Proteklog, premijernog vikenda, pak, film je vidjelo 33.759 gledatelja, što za domaći film predstavlja rekordno otvaranje.

Replike koje ulaze u uho

- Ako je dvojbeno je hoće li neka replika iz “Svećenikove djece“ ući u jezik kao “paštašuta“ (“Kako je počeo rat na mom otoku“), šačica njih svakako će se citirati. Recimo, “Eine kleine kurčić“ i “Ne kupujte kurtone jer su za k...“.

- U sporednim ulogama Brešan je postrojio također dobre glumce. Ističu se Jadranka Đokić, Ivan Brkić, Tihana Lazović, Goran Bogdan, Ana Maras...



Komentari Morate se prijaviti da biste komentirali članak.

Trenutno nema komentara!