Dobroćudni div iz Hrvaca: spasio stotine života, a živi u izbici bez struje i vode

Davor Bošnjak iz Hrvaca jedan je iz plejade rekordera humanosti. Taj 53-godišnji invalid rada do sada je darovao stotinu doza krvi. Kada ga se vidi, nitko ne bi pomislio da je to brdo od čovjeka vrlo ranjiva osoba. Njegovih 167 kilograma, 10 manje nego prije dva mjeseca, Davora čini strašnom grdosijom.

Kada ga se upozna, vidi se da je to tek maska iza koje je blaga osoba, gotovo dječak. Koji se svaki put kada je trebalo odazvao pozivu pomoći potrebitima darujući im svoju krv, znanima i neznanima. Darujući im dio sebe. Jedino što ima. Jer drugo ni nema...

Dakle, Davor Bošnjak jedini je ovogodišnji slavljenik za 100 darovanih doza krvi Gradskog društva Crvenog križa Sinj, koji pokriva područje cijele Cetinske krajine, osim Vrlike. Kada smo krenuli predstaviti toga velikog humanista, otkrili smo jednu sasvim drugu priču.

Tužnu do boli. Koja otkriva da društvo, od bližnjih pa do svih ostalih, prema takvom humanistu nema ni “h” od humanosti.

‘Kala sam deset kila’

Naš junak živi na rubu Hrvaca, stotine metara daleko od najbližih susjeda. U građevini sazidanoj od betonskih blokova od tridesetak metara četvornih. Koju dijeli s bratom dragovoljcem i invalidom Domovinskog rata, bivšim zarobljenikom velikosrpskih postrojbi.

U tom prostoru, koji se ni uz veliku maštu ne može nazvati kućom, Davor živi s bratom bez struje i vode. Umjesto opisivanja, evo Davorove životne priče.

– Rodio sam se 1961. godine. Zarana sam se zaposlio u “Konstruktorovu” poduzeću “Remont” u Kaštel Sućurcu, gdje sam radio kao vozač viljuškara. Na poticaj radnih kolega, 1984. godine prvi put sam darovao krv. Od tada je dajem redovito, tri, četiri puta godišnje. Jedino sam imao prekid poslije radne nesreće koja mi se dogodila 1990. godine. Tada sam ostao bez palca lijeve ruke pa su mi liječnici presadili palac s lijeve noge.

To je danas deformirano i ne služi. Kao invalida uputili su me u mirovinu. Danas primam oko 1400 kuna mjesečno. To je posve malo. Ne može mi doteći ni za najnužnije – sjetno će Davor.

Naš korpulentan sugovornik kazuje nam o svakodnevnom životu.

– Prije dva mjeseca doktorica mi je rekla da smanjim težinu. Poslušao sam je i kalao 10 kilograma, tako da sada imam 167 kila. Mogu ja. Alkohol ne pijem. Samo čašu ili dvije vina kada darujem krv. Jedem puno. Najviše krumpira i kupusa. Mesa slabo.

Najteže mi je što ne mogu redovito kupiti brašna i ulja. Jedino mi za sol doteče jer ne mogu neslanu hranu. Svaki put kad su akcije darivanja krvi u Sinju i Hrvacama, ja odem ako i ne darujem, pa se najedem. To je za mene praznik – govori Davor.

‘Možda iden u Zagreb’

Primio nas je u prostoru koji je njegov dom. Ispred ulaza tri mačke. One su mu, veli, najčešće društvo i s njima dijeli svaki zalogaj. A “kuća” se sastoji od dvije prostorije. Ulazna vrata vode u prostoriju koja je istovremeno kuhinja, dnevni boravak i Davorova spavaća soba.

Unutra su stol s tri stolice, štednjak na plin, koji ne radi jer se plinska boca davno ispraznila, hladnjak ladičar, koji je prazan i ne radi jer nema struje, sudoper te štednjak na drva, jedini od kućanskih aparata u funkciji jer osigurava toplinu i na njemu se kuha.

A iznad stola svijećnjak s voštanicom. Koja Davoru i bratu mu osigurava svjetlo. Desno od ulaza, odmah do zida, stari dvosjed. Na kojemu Davor spava. A kako mu je prekratak, “produži” ga s dvije stolice i onda na sve prostre spužvu, koja mu je madrac...

– Ovdje smo se brat i ja preselili iz stare kuće. Iz dva razloga. Prvi je što se bivša stara kuća gotovo urušila. A drugi, još važniji, jest teror kojemu smo bili izloženi od strine koja je stalno pijana. Pitku vodu imamo s izvora Ždralovac. Dovezemo je u kantama. Ja u kolicima ili brat frezom. U odnosu na staru kuću, sada nam je kao u hotelu s pet zvjezdica. Da bar ima struje...

A brat... Brat mi je vojni invalid. Bio je u Četvrtoj brigadi. Srbi su ga bili zarobili kod Vrlike, a pun je i gelera. Na listi je za dobivanje stana. Trebao je davno, puno prije drugih. Kad se on odseli, bit će mi fino. Imat ću spavaću sobu i pravi krevet. Više mi ne treba. Samo da imam dovoljno hrane – kaže Davor.

I otkrio nam je, na kraju, čemu se nada:

– Kažu da ću dobiti odlikovanje od predsjednika Josipovića. A kad me pozovu u Zagreb, lijepo ću se urediti. I neću prestati s darivanjem krvi. Ako me zdravlje bude služilo, još je mogu davati 12 godina. Nadam se da ću dogurati do blizu 150 doza...

Toni Paštar
snimio mario todorić/cropix

Ženidba? Tko bi mene... Pitamo ga kako se nije oženio. “Imao sam puno cura. Najbliži sam ženidbi bio 1979. godine. Tek punoljetan, ludo sam se zaljubio u jednu Omišanku. I ona je voljela mene. Nisam je ima gdje dovesti. Pošteno sam joj sve kazao, nisam je htio zavlačiti i vući za nos pa smo se razišli. Zbog svojeg materijalnog položaja davno sam se pomirio sa samoćom. Tko bi za mene i zašto?”