Slobodna Dalmacija

Ljubo Jurčić

U javnim poduzećima i državnim tvrtkama realni višak je 30.000 zaposlenih, a višak radnika imaju, primjerice, Hrvatske željeznice, HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode, Fina, HRT, Hrvatska pošta te lokalne komunalne tvrtke poput zagrebačkog Holdinga. Unatoč tome, taj višak ljudi ne bi se smjelo otpuštati dok se, prije toga, ne otvore nova radna mjesta u gospodarstvu i proizvodnji – kaže Ljubo Jurčić, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Pri tome upozorava kako se makroekonomska stabilnost zemlje može očuvati jedino tako da se prvo zaposli 1000 ljudi, a nakon toga otpusti 999 drugih. To neće biti iste osobe, pojašnjava Jurčić, no tako na razini cijele zemlje, makroekonomski gledano, niste povećali nezaposlenost, a to svim dostupnim načinima pokušavaju izbjeći i najliberalnije zemlje.

– Čemu stvarati problem ako nisi pripremio rješenje? Nova Vlada primila se političkog čišćenja zgarišta prijašnje ekonomske politike, no ničim ne pokazuje da ima viziju o tome kakvu zgradu planira podići na istome mjestu. Ne nazire se nikakva skica budućeg hrvatskog gospodarstva, socijale i društva. Zasad nas mjere Vlade više guraju prema krizi, nego izlasku iz nje – upozorava Jurčić.

Nesigurna budućnost

Kresanje proračuna i smanjenje javne uprave, tvrdi, neće stvoriti proizvodnju, nego će dodatno smanjiti potrošnju zbog nesigurne budućnosti.

Aktualno stanje je, dodaje, rezultat ekonomske politike vođene posljednjih petnaest, šesnaest godina u Hrvatskoj, čiji odjeci rezultiraju sadašnjom strukturom gospodarstva i zaposlenosti. Vlada je zadužena za provođenje makroekonomske politike čiji rezultati se precrtavaju kao posljedice u poduzećima i tvrtkama na razini mikroekonomike.

Osmisliti strategiju

– Ako je jedini makroekonomski cilj ne povećavati nezaposlenost, prvi zadatak države treba biti povećanje zaposlenosti u gospodarstvu, što će jedino imati dugoročni učinak. Tek tada se može otpuštati ljude u javnom sektoru. Bez takvog koraka prije otpuštanja, izostat će bilo kakva poveznica s povećanjem zaposlenosti, a pogoršat će se ravnoteža i makroekonomska situacija – veli Jurčić.

Povijesno gledano, podsjetio je, broj zaposlenih u javnom sektoru počeo je rasti kada je počeo pad proizvodnje. Tada je dio radnika umirovljen, oni s otpremninama prešli su u privatni sektor, a treći su se uhljebili u javnim djelatnostima.

– Otprije znamo da ti ljudi nisu za to sami krivi, oni su gurnuti tamo zbog ekonomske politike. Sada treba obrnuti proces i stvoriti nova radna mjesta, a onda provesti transformaciju. Bez toga, samo će se pogoršati stanje, a nizak BDP i mala proizvodnja ništa neće moći učiniti osim što će se stvoriti socijalni, društveni i politički problemi – upozorava Jurčić.

Kako se neće sve dogoditi samo po sebi, valjalo bi, smatra, izraditi troškove tranzicije i procijeniti isplati li se dvije godine plaćati ljude i poslije ih zadržati na poslu, ili im odmah isplatiti novac unaprijed i riješiti ih se, a umjesto njih zaposliti nove kadrove.

– Trebalo bi uspostaviti čitavi sustav i osmisliti strategiju, jer ovakve pojedinačne mjere ne mogu uspjeti. One su dio većeg i složenijeg sustava, pa nije stvar samo u tome da se promijeni radno zakonodavstvo i podijele otkazi. Te ljude treba zadržati na poslu dok se ne nađe pravo rješenje za njih. Za to, pak, treba znati što se radi i što ćemo trebati, no danas se uopće ne zna za koju proizvodnju treba stvarati specifične kadrove – pojašnjava Jurčić i zaključuje:

– Ako treba otpuštati ljude u javnim tvrtkama, prije toga treba omogućiti novo zapošljavanje u gospodarstvu i proizvodnji.

Manjak ljudi u policiji, carini, zdravstvu... U administraciji, primjerice na izradi putovnica i domovnica, nema puno prekobrojnih radnika, ukupno samo nekoliko tisuća, a ne više od 5000 ljudi. Veći problem je njihova kvalifikacijska struktura jer nisu zaposleni oni koji sposobnostima i stručnošću odgovaraju zahtjevima toga posla, smatra Jurčić. Suprotno tome, u policiji i carini te u obrazovanju i zdravstvu imamo manjak, ispod EU prosjeka. Njihov se broj ne smije gledati prema BDP-u, nego po broju stanovnika i ukupnoj površini zemlje, jer oni fizički moraju biti u mogućnosti opslužiti sve građane.