Dalmovnica: Vuk ostao sit, država na broju, a Stipan bez ovaca

Vi vjerojatno znate onu priču – starije generacije imale su je već u čitankama za niže razrede pučke škole – o pastiru koji je s cijelim selom zbijao neslane šale u vezi s vukovima, pa su mu se na kraju obile o glavu. Dotični je, naime, dok bi čuvao svoje ovce, u više navrata prikratio vrijeme tako da bi počeo što ga grlo nosi vikati “evo vuka, evo vuka, upomoooć”, a seljani bi s motkama i puškama ostragušama listom potrčali uzbrdo spasiti nesretnikovo blago.

No vrag je u tome što vuku nije bilo ni traga ni glasa, niti je moglo bit jerbo je opaku zvir šaljivi pastir – jednostavno izmislio. I išlo je to tako, sve dok jednom, unatoč pastirovu zapomaganju, nije sasvim izostala susjedska solidarnost: na stazi koja iz sela vodi prema brdskom pašnjaku nije bilo nikoga. Ni čeljadeta ni pasa.

A gore, gore je, dok je onaj blento uzalud derao grlo, gladni vuk derao njegove ovce i mastio brkove. U selu su, naravno, svi znali da tamo oko torova ima vukova, ali i da onaj “veseli” čoban uvijek nešto zajebava…

E, sad, za priču kojom će se pozabaviti ova Dalmovnica – a u njoj je riječ o tome da se u selu Lišane Ostrovičke u Zadarskoj županiji u onu klasičnu relaciju čovjek – vuk nedavno na bazi tzv. pozitivnih propisa uključila i država – dakle, za ovu našu priču baš se i ne može kazati da nosi jednaku poruku poput one iz uvoda, ali nije ni puno daleko od toga, jer mještani rečenoga sela, izloženi teškim vučjim napadima, više nisu pametni što im je činiti i koga treba pozvati u pomoć, to više što im je bivalo sve manje jasno tko li je hrvatskoj državi prioritetniji: oni ili vukovi?

A sve se zakuhalo tako što je u tim Lišanima vuk, očito gladan ka pas, na udaljenosti samo stotinjak metara (ako ne i manje) od seoske škole napao ovce mještanina Stipe Stipića i nagrdio ih baš nako temeljito: šest zakla namrtvo, a sedmu priličito ranio. Kako je bilo, a bilo je ajme i kuku, najbolje je da vam sam Stipan pripovjedi.

“Bio sam s ovcama do podne i ispratija ih do mista koje zovemo Dočić i reko iden samo kući nešto poist pa ću ih onda potirat tu na livadu, di onda budu do navečer kad ih kalam kući. Već san počeja ist, pogledan na prozor koji tuče na vrata od dvorišta i slučajno vidin jednu ovcu da je doletila u dvorište.

Zna san da nešto nije u redu i odma trk doli. E, ovce se zbile uz pletenu žicu i gledaju u me, a onda san vidio i mrtve. Krenem uz plot, čujen nešto, provučen glavu kraj šmrike i vidin vuka na janjici jednoj mladoj. Ne znan ni šta sam reka, nešto san viknija, a on skočija, pa pravo gore, prema crkvi”, opisuje Stipe krvavi događaj i upućuje zadarske novinare na izjavu općinskog načelnika, šta ćeš, vlast je vlast, koji veli da je odma kontaktirao Ministarstvo zaštite okoliša i prirode te zatražio da se dopusti odstrel barem onoga vuka koji dolazi blizu obiteljskih kuća, ugrožavajući tako i malu dicu koja se, ne sluteći opasnost, igraju pod svojim prozorima.

A da se s vukovima u zadarskom zaleđu nije baš igrati, kaže i izvještaj – iz kolovoza ove godine – u Slobodnoj Dalmaciji, gdje se navodi: “U strahu pred vukom koji je u srijedu pojeo ovcu i janje i zatim, naočigled šokiranih mještana, mirno nastavio asfaltnim putem prema Biogradu, stanovnici Zapužana u općini Benkovac zatvorili su se u kuće, a nisu u ništa manjoj bojazni ni stanovnici Slivnice u posedarskoj općini, gdje su vukovi dva dana prije u potrazi za hranom pojeli magare”, i to ne bilo koje magare već ono koje je nastupalo u magarećim trkama u Posedarju i bilo, općenito, magare za hvalit se s njime.

Mještani su i tada digli halabuku koliko se moglo, tražili da se angažiraju jake lovačke snage jer ‘vako kako je, vukovi jedu i žive bolje nego oni – jednima se čak učinilo da su to nekakvi furešti vukovi, žuto-smeđi, ne crni ka naši, dok su drugi svojim očima vidjeli kako ih dovode helikopterima blizu njihova sela – ali od svega nije bilo ništa, pa je na kraju, kao što i sam događaj kaže, ispalo – pojeo vuk magare.

Ljudi se, naravno, plaše da će i u ovom najnovijem slučaju u Lišanima Ostrovičkim – razlika je tek u tome što vuk ovdje nije smazao magare već ovce Stipe Stipića – stvar jednako završiti: država štiti vukove i ne misli ih prorjeđivati, a oni sami ne smiju, jer je kazna za ubijenog vuka najmanje 40.000 kuna, dok je naknada jedva 500 kuna za ovcu kojom je vuk ostao sit, a država na broju (što je dobro jer država mora, uistinu mora, i vukove čuvati, i oni su, u neku ruku, dio “narodnog života” Dalmacije).

I sad se ti opredijeli. Drag je meni vuk, ali drag mi je i Stipe, pa Dalmovnica, evo, ipak malo više navija za njega, za Stipana. Ako je već nezgodno reći da navijaš za ovce.

Mladen Krnić, foto: arhiva cropix