Dakle, može li nam Hasanaginica postati (i) turistički biser; mogu li Zadvarje, Vrgorac, Imotski, Zagvozd... biti medaljoni u kolajni zajedničke (turističke) koristi; može li se školarce dovoditi da vide mjesta – tvrđavu, grobove, dvore – gdje je nastalo i otišlo u svijet najprevođenije djelo ikad napisano na hrvatskom jeziku; može li se legendu o Hasanaginici promovirati globusom kao veliku hrvatsku priču, slično kao kravatu, penkalu ili, barem, vegetu ?
Ovom, pak, prilikom pitanja će biti manje „globalna“ i ticat će se prvenstveno Zadvarja, odnosno mogućnosti da se to neveliko dalmatinsko mjesto na „granici svjetova“ u omiškom zaleđu – iznimno proviđeno prirodnom/ božjom ljepotom i bogatstvom onoga što se bilježi kao povijest, a ne samo kao puka prošlost - uspostavi samo po sebi, za svoj račun, kao turistički toponim prve vrste, kao „morlački dragulj“ naročitog sjaja.
S napomenom da je uputno raščistiti i moguće nedoumice oko „upotrebe Hasanaginice“ – ona bi, naime, trebala ostati ono što neprijeporno jest, naša dragocjena književna baština s uočljivim utjecajem na gospodarski i kulturni život nas današnjih, dok bi se, s druge strane, u značajan recentni turistički punkt moglo i moralo artikulirati „Zadvarje kao takvo“, sa svim svojim povijesnim i aktualnim atributima.
Zašto Zadvarje? I zbog toga – uza sve drugo o čemu će ovdje, na neveliku novinskom prostoru, biti riječi – što mu je prvi turistčki „prospekt“ objavljen i na više jezika odaslan po Europi još u drugoj polovici 18. stoljeća, a koji bi i sada mogao biti provokativan poziv na neku vrstu adrenalinskog turizma na prostorima mitske „morlakije“. „Nepunu milju dalje od tvrđave Zadvarje, Cetina stvara veličanstven vodopad što ga stanovnici zovu Velikom Gubavicom... Da bih stigao do mjesta odakle se može zgodno promatrati, valjalo mi je često puzati, a još češće skakati s litice na liticu.
Unatoč tome, ovdje se vide pastiri koji se s punim mješinama vode iznenađujuće vješto penju iz dubine tih ponora do ravnih vrhova brda, gdje imaju stada koja trpe žeđ.
Ne bi htio tvrditi da se poneki od njih katkad ne stropošta odozgor dolje i dade dobar ručak orlušinama... a orlušine iz krajeva oko ušća Cetine užasne su životinje koje imaju do 12 stopa širine od kraja jednoga do kraja drugoga krila i koje svojim pandžama podižu i nose u svoja gnijezda janjce, kadšto ovce i ovnove ili pastirsku djecu...”
Kanjoning i škraping što ga Zadvarjani u zadnje vrijeme duž Cetine organiziraju za sve brojnije avanturistički raspoložene adrenalinske turiste sasvim bi se lijepo mogao „armirati“ ovim letkom-izvatkom iz Fortisova „Vijađa po Dalmaciji“, objavljenog u Veneciji 1774. godine. Za istu adrenalinsku svrhu dao bi ruke i (ipak mlađi) PR-zapis književnika Ante Tresića Pavičića:“ To je najveći vodopad na Balkanu, a svakako jedan od najstrašnijih na svijetu...
Odjedared puknu mi pred očima najgrozniji prirodni prizor što ga do tada vidjeh u životu – kroz divlje ždrijelo vijuga se voda Cetine kao žuti zmaj, prebijajući se po grebenju, dok ne dođe na ponor Gubavice i tu se surva u jaz paklenom tutnjavom...“.
Današnja Općina Zadvarje nema Turističku zajednicu, ali ima – kako veli općinski načelnik – snažnu volju da je ubrzo osnuje, kako bi se što uspješnije umotalo privlačan turistički paket: kanjon Cetine sa slavnim vodopadom, kanjoningom, raftingom, šetnicama i biciklističkim stazama; turska kula 16. stoljeća – upravo se obnavlja „rukom“ Konzervatorskog zavoda iz Splita – s faktom o boravku dizdara Hasan-age Arapovića i legendom o Hasanaginici; Vrulja na Dupcima s prirodnim fenomenom snažnih slatkovodnih izvora pod morskom površinom; hidroelektrana Kraljevac – svojevrsni „muzej struje“ iz 1912. godine, na čiji je račun Zadvarje imalo žarulje prije Splita; (i za turiste atraktivni) stočni Pazar – osobito o svetomu Anti i o Bartulu - s tradicijom dugom dva stoljeća; autohtona konoba „Cetina“ s hranom spremljenom po starim ricetama, dva vrhunska objekta za ruralni turizam izgrađena u Krželjima i Krčićima, planovi o hotelu s 550 postelja podno Dubaca...
Da, u priči o nekadašnjoj Morlakiji kao današnjoj „hrvatskoj Provansi“ zanimljivo i važno poglavlje moglo bi se i moralo ispisati na Zadvarju, gdje su - ostalo je ubilježeno - u mjesnom hotelu i velikom Tinu Ujeviću zapisali (kažu i oprostili) dugove za vino. Dobro zadvarsko vino.
MLADEN KRNIĆ
