Ivan Knezović iz Potravlja: Na čekrku kuljim bakru i tepam joj ka ženi

Još sredinom prošlog stoljeća na širemu sinjskom području pedesetak obitelji bavilo se lončarstvom jer je posuđe izrađeno od gline u to vrijeme još uvijek prevladavalo, posebice u seoskim kućanstvima. Najviše ih je bilo iz sela Potravlja. Kako je najčešća posuda koju su izrađivali bila bakra, potravski lončari dobili su nadimak “bakrari”. A Ivan Knezović je stolar. Zaposlen je u “Brodosplitu” na poslovima uređivanja interijera brodova.

Zimi ne radim...

– Tradicijskim lončarstvom ručnoga kola intenzivno se bavim posljednjih dvadesetak godina. Naučio sam od oca, a pamtim kako je radio i moj djed. U obitelji se to umijeće prenosi s koljena na koljeno. Brat i ja smo, za sada, posljednji. Znam da je bio još jedan čovjek na Ižu koji je radio kao i mi, ali je prestao. Ja imam sina. Ima petnaestak godina i još nije zainteresiran. Pomaže mi kad treba, ali se još ne bavi izradom predmeta – kazuje Ivan, te nastavlja:

– Ovo je zadnja tvornica na našem području koja nije propala. Otišle su “Dalmatinka” i “Cetinka” i sve ostalo. Sve je propalo. Ostala je samo ova moja proizvodnja.

Knezović je svoju “tvornicu” organizirao tako da od kraja rujna do polovine travnja priprema sirovinu, a onda kreće s intenzivnom proizvodnjom. Zimi, objašnjava, ne radi jer se oblikovani predmet sporo suši, mjesecima. A ljeti se osuši za desetak dana i onda može na pečenje. Koje se provodi tako da se osušeni glineni predmeti stave na hrpu, oko njih se sa svih strana slože suhe drvene cjepanice i zapale. Kada drva izgore, pečenje je završeno, glineni predmeti se prirodno hlade i spremni su za uporabu, odnosno na tržište.

– Smjesa od koje oblikujem predmete sastoji se od crvene i plave gline, prirodnog pijeska i u prah usitnjenog posebnog kamena koji mi nazivamo vrsta. Glinu nalazimo u Hrvacama, a pijesak i vrstu uz jezero Peruča. Smjesu miješamo bosim nogama. Mi to nazivamo kuvanjem. U samoj proizvodnji propadne nam oko 30 posto napravljenih predmeta, najviše prilikom sušenja i pečenja. Ispucaju, a čim puknu, više ne vrijede – kaže Knezović, objašnjavajući da mu za izradu jedne bakre od osam litara zapremnine treba oko pola sata te da se za taj predmet, poslije urednog pečenja, može dobiti najviše 150 kuna.

Knezović kaže da svoje proizvode prodaje na tržnicama u Sinju, Trilju, Zadvarju, Benkovcu, Splitu, Makarskoj, Zadru...

– Svi me pitaju kupuju li stranci, zašto svoje proizvode ne prodajem njima kao izvorne suvenire. Prodao sam nešto malo, ali samo kada su vidjeli čemu moji proizvodi služe. Najčešći kupci bili su Talijani.
Kada bi ugostitelji pripremali hranu u bakrama i loncima, odnosno pekli meso u potpekama ispod mojih peka, vjerujem da ne bih mogao napripraviti kolika bi bila potražnja. Jer hrani pripremljenoj u glinenim posudama po ukusu nema ravne.

Posebno se to odnosi na sinjske arambaše i kiseli kupus s koštradinom – kaže Ivan Knezović, odlučan da će se ovim zanatom, naučenim od oca, baviti dok god bude mogao. A poslije njega...