Marinko Gavrilov iz Kikinde preminuo je u 27. godini od raka, a dok se liječio, 2019. je ostavio svoje zamrznute reproduktivne stanice na Sveučilišnom kliničkom centru Srbije (UKCS). Nadao se da će ih koristiti nakon tretmana, ako mu terapije onemoguće prirodno očinstvo. Kad je shvatio da umire, stanice je majci ostavio u nasljedstvo, da jednog dana, možda, budu iskorištene, a ona postane baka. Danas im prijeti uništenje, jer tako nalažu srpski zakoni, piše portal Nova.rs.
Njegovoj majci, Ljubici Gavrilov Gradin, lani je u Kliničkom centru priopćeno da će te stanice biti uništene jer je prošlo pet godina čuvanja, a takav je protokol.
Zbog toga ih je tužila Prvom osnovnom sudu u Beogradu. Tražila je da joj omoguće transport ovih zamrznutih stanica u drugu kliniku, gdje će ona plaćati njihovu skrb, dok se kod nas ne legalizira surogat majčinstvo ili se pojavi žena sa željom da se oplodi ovom sjemenom tekućinom, što bi Ljubicu baka, a Marinku se ispunila najveća posljednja želja. Nažalost, sud je odbio njezin zahtjev i prijetnja da će ono najvrjednije što joj je ostao od sina biti spaljeno sada je gotovo izvjesna.
Kada je saznao da boluje od Hodgkinovog limfoma, teškog oblika raka, Marinko je izrazio želju da svoj reproduktivni materijal ostavi na čuvanje u klinici. Tada je bio student Rudarsko-geološkog fakulteta, a najveća mu je želja bila postati otac, prenosi Nova.rs.
“Rekao mi je: Mama, volio bih nešto učiniti, da ostavim spermatozoide, da ostavim nešto iza sebe i da ne budeš sama. To su bile riječi mog sina. U travnju 2019. ostavio je svoj reproduktivni materijal u Jevremovoj bolnici, a kasnije je prebačen u Klinički centar Srbije, jer je kao hematološki pacijent imao pravo na besplatno pohranjivanje materijala u državnoj bolnici. Tada sam u njegovim očima vidjela neopisivu sreću”, prisjeća se Ljubica, dok plačnim glasom priča kako je krenula u borbu za Marinkovo potomstvo.
U veljači 2022. sastavio je pisanu oporuku pred svjedocima, a iste je godine i umro.
„Temeljem te ostavine dobila sam rješenje o nasljeđivanju kojim su mi data prava i obveze iz pisanog pristanka ostavitelja, u postupku očuvanja reproduktivnih stanica i tkiva krioprezervacijom. Dobila sam pismenu suglasnost i ovlaštenje da kao majka mogu poduzimati sve potrebne radnje kod Ravnateljstva za biomedicinu, Ministarstva zdravlja, Centra za biomedicinski potpomognutu oplodnju (BMPO), pa čak i zatražiti prijenos sjemenih stanica na drugu osobu. centra, čak i da ih prebaci van Srbije. Rješenje je postalo pravomoćno 12. lipnja 2023. godine“, objašnjava Ljubica.
Temeljem rješenja o nasljeđivanju obratila se Centru za BMPO. "Htjela sam vidjeti kako će biti pohranjen reproduktivni materijal mog pokojnog sina." Međutim, odmah na vratima Centra doktorica mi je rekla da se materijal uništava i tražila mi smrtovnicu koju joj nisam htjela dati. Onda sam vidio da medicinska sestra ispisuje neke podatke iz pisanog pristanka na papir, pa sam joj rekao: ‘Vi sad vjerojatno pišete ime i prezime mog Marinka?‘ Na što mi je ona bezobrazno odgovorila pitanjem: ‘Zašto vaš sin to nije učinio dok je bio živ?‘”, priča neutješna majka.
Uprava za biomedicinu pozvala se na odredbe članka 41. Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji.
“Taj se članak, međutim, nije odnosio na Marinkov slučaj. Pošto nisam naišao na razumevanje državnih organa, podneo sam u junu 2023. godine tužbu Prvom osnovnom sudu u Beogradu. Zatražio sam da mi se njegove reproduktivne stanice stave na raspolaganje radi prijenosa i čuvanja u drugoj zdravstvenoj ustanovi, jer smatram da na to imam pravo kao proglašeni zakonski i oporučni nasljednik. Razlozi su bili opravdani, jer je prijetila opasnost da materijal bude uništen u Klinici”.
Nažalost, presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu od 5. ožujka ove godine odbijen je njen tužbeni zahtjev, piše Nova.rs.
“Uz obrazloženje suda da je pravo raspolaganja tim reprodukcijskim stanicama osobno, a ne imovinsko pravo osobe od koje stanice potječu, da je to pravo kao takvo neprenosivo i nije u pravnom prometu. Tako je sud zaključio da je i moja oporuka ništavna, jer je sadržajem protivna prisilnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima”, kaže Ljubica.
“Kao majka imam pravnu nadu, koju mi nitko ne može osporiti, da će se možda jednog dana, možda u skoroj budućnosti, BMPO promijeniti i omogućiti mi da nekako koristim reproduktivni materijal mog pokojnog sina. Znanost napreduje, živimo u 21. stoljeću. Iskreno se nadam da će se jednom kod nas nešto promijeniti, pa da će se jednog dana te reproduktivne stanice moći koristiti. Nemoguće je da ovdje postanem baka, ali zato tražim da čuvam te stanice i možda se situacija jednog dana promijeni. Ne znam kako bih podnijela da ih unište, ne smijem ni razmišljati o tome”, kaže Ljubica.
“Jedino što mi je ostalo od umrlog djeteta su lijepe uspomene na njega, a nešto što je živo od mog djeteta su reproduktivne stanice na koje nemam pravo, kako kaže sud. Sve ovo što radim daje mi snagu za život, a gubitak djeteta je strašan. Samo se borim ispoštovati Marinkovu posljednju volju, da ga ne iznevjerim. To može razumjeti samo netko tko je prošao isto. Moj život više nema smisla, iako ga i dalje pokušavam naći, čak i nakon smrti mog djeteta, ali vjerujte, teško je, jako je teško.” U svijetu Ljubičin slučaj ne bi bio usamljen, a stanice bi pripale njoj.
“Pratio sam slučaj jedne Španjolke, koja je dobila unuku od pokojnog sina, koji je također umro u 27. godini. Želja mu je bila postati roditelj, baš kao i Marinko. Sada kaže: ‘Kad poljubim unuku, kao da ljubim sina‘, što mi je najveća želja. Samo ne znam kakvu bih štetu nanijela društvu da taj reprodukcijski materijal čuvam u skladu sa zakonom. Pita li me netko jesu li mi povrijeđena prava? Uostalom, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava jamči pravo na obiteljski život, na poštivanje moje privatnosti”, naglašava Ljubica.